Učesnici promocije knjige „Moj mostarski spomenar“ autora Roka Markovine sinoć su u Mostaru oštro osudili rušenje spomenika poginulim igračima Veleža na stadionu pod Bijelim brijegom. Taj čin su okarakterisali kao barbarski pokušaj brisanja prošlosti i dodatno poniženje grada.
Promocija knjige održana je u hotelu Bristol, u organizaciji Centra za kritičko mišljenje i portala Tačno.net. O knjizi su govorili Enver Marić, Dragan Stojković, Dino Mustafić, Milan Račić, Dragan Markovina, Amer Bahtijar, kao i sam autor Roko Markovina.
Dragan Markovina, autorov sin, ispričao je da je vijest o rušenju spomenika saznao kasno navečer, a da je već ujutro otišao do stadiona. Istakao je da ga je prizor duboko potresao.
„Bio sam bijesan i uznemiren. U zoru sam otišao trčati i dva puta obišao stadion, uspio sam kroz otvor fotografisati bager i prazninu koja je ostala“, rekao je.
Dodao je da se ovim događajem ponovo potvrđuju teme o kojima njegov otac piše. Prema njegovim riječima, iako ljudi pokušavaju nastaviti normalan život, oni koji su proizveli razaranja stalno ih podsjećaju novim postupcima. Naglasio je da rušenje spomenika ne spominje kako bi produbio sukobe, već da ukaže na to da se takve stvari i dalje dešavaju.
Voditelj promocije Amer Bahtijar kazao je da će se taj dan pamtiti ne samo po promociji knjige nego i po rušenju spomenika, koje je nazvao zločinačkim i barbarskim činom. Zapitao se ko danas u svijetu ruši spomenike, navodeći da su mu na pamet pali talibani, te dodao da mu je neshvatljiva ideja da se uništavanjem spomenika može izbrisati prošlost.
Govoreći o knjizi, beogradski izdavač i urednik Dragan Stojković istakao je da podnaslov koji govori o „gradu kojeg više nema“ ima univerzalno značenje. Prema njegovim riječima, mnogi gradovi danas više nisu ono što su nekad bili jer je u njima uništeno društvo. Naglasio je da Markovinina knjiga nije nostalgično prisjećanje na državu, već priča o ljudima, o raji iz škole, ulice i sportskih klubova.
Stojković je dodao da ovakva svjedočanstva čuvaju stvarnu društvenu historiju, a ne samo formalne podatke i datume, naglašavajući da se pravo znanje o ljudima nalazi upravo u takvim zapisima.
Dragan Markovina govorio je i o ličnom, porodičnom iskustvu vezanom za Mostar, kazavši da s ocem godinama raspravlja o gradu i mogućnosti nastavka života u njemu. Naveo je da ga stvarni događaji često demantuju i potvrđuju očeve stavove, podsjećajući i na slučaj porodičnog stana koji im je, kako je rekao, oduzet u zapadnom dijelu grada, čime su faktički protjerani iz Mostara.
Osvrćući se na autorove ratne zapise, rekao je da je tokom rada na drugom dijelu dnevnika shvatio dubinu očeve frustracije. Objasnio je da je Markovina u tom periodu bio između struktura HVO-a i Armije BiH, pokušavajući pomoći ljudima, iako više nije imao političku moć.
Režiser Dino Mustafić istakao je da na njega knjiga djeluje kao snažno potresno svjedočanstvo moralnog i civilizacijskog sloma jednog društva. Naglasio je da to nije samo historijski zapis ili lična ispovijest, već knjiga o raspadu zajednice, o tome kako se taj raspad vidi u jeziku, odnosima, šutnji i navikavanju na zlo.
Mustafić je dodao da autor piše iz perspektive čovjeka koji je na vrijeme vidio šta dolazi, ali je bio svjestan da to ne može zaustaviti. U toj nemoći, prema njegovim riječima, leži etička snaga knjige, a poruka protiv rata nije slogan, već iskren vapaj razumnog čovjeka.
Govoreći o Mostaru, Mustafić je podsjetio na svoje lične veze s gradom još iz djetinjstva i snimanja serije „Aleksa Šantić“, ističući da Mostar pamti kao grad svjetlosti i da biti Mostarac znači imati poseban odnos prema životu.
Autor Roko Markovina rekao je da knjigu doživljava kao veliki dug prema gradu i ljudima koji su ga oblikovali. Posebno ga je pogodilo rušenje spomenika jer je, kako je rekao, duboko vezan za Velež i taj prostor.
Govoreći o nastanku knjige, naveo je da je nastala na osnovu dugogodišnjih bilješki i rokovnika. Prvobitno je planirao trilogiju o Mostaru, ali je nakon selekcije materijala nastao jedan zaseban rukopis. Posebno je izdvojio poglavlja posvećena ljudima koje pamti po dobru, ističući da je često pisao oproštajne tekstove povodom smrti prijatelja i poznanika.
Na kraju je poručio da mu je posebno važna misao koju je, kako je rekao, naučio još u školi, citirajući Mešu Selimovića: da je lakše podnijeti gubitak nego živjeti s kajanjem.
