Rušenje spomenika posvećenog 77 poginulih fudbalera i članova Veleža, partizana svih nacionalnosti, nije incident, niti je riječ o „nesporazumu“ ili tehničkom zahvatu. To je politički čin. Svjestan, simbolički precizan i duboko uznemirujući.
Nakon više od trideset godina bezuspješnih pokušaja da se promjenom boja, zastava i „nacionalnim dekoracijama“ izbriše značenje spomenika s tri ruke – simbola zajedničke antifašističke borbe – očito je donesena odluka da se simbolika ukloni fizički. Ako se već ne može prefarbati prošlost, onda je treba srušiti. Bagerima. Usred dana.
Posebna težina ovog čina leži u činjenici da je učinjen upravo na Dan sjećanja na žrtve Holokausta. Dok su gradski i nacionalni lideri demonstrativno polagali vijence na Jevrejskom groblju, navodno odajući počast žrtvama fašizma, nekoliko kilometara dalje rušen je spomenik koji upravo tu borbu protiv fašizma utjelovljuje. Licemjerje ne može biti ogoljenije.
Ovdje se, međutim, mora postaviti ključno pitanje koje svi uporno zaobilaze: kako je uopće moguće da HŠK Zrinjski ruši spomenik, kada je taj klub samo korisnik gradske imovine, a ne njen vlasnik? Stadion pod Bijelim brijegom je gradska nekretnina. Spomenik je dio te imovine. Ni pravno, ni moralno, Zrinjski nema nikakav osnov da samovoljno odlučuje o njegovom uklanjanju, a kamoli rušenju.
Gdje su u svemu ovome nadležne gradske službe? Gdje je Odjel za urbanizam, gdje je inspekcija, gdje je pravna služba Grada Mostara? Da li je izdato bilo kakvo odobrenje? Ako jeste – ko ga je potpisao i na osnovu kojeg zakona? Ako nije – zašto Grad nije reagovao, zašto nije zaustavio radove i zašto nije podnio krivičnu prijavu za uništavanje gradske imovine?
U normalnom gradu, odgovor bi bio jasan i brz: odgovorni bi snosili posljedice, a institucije bi branile javni interes. U Mostaru, međutim, normalnost je odavno suspendovana. Ovdje se selektivno primjenjuju zakoni, selektivno pamti historija i selektivno štiti imovina – u zavisnosti od toga ko ruši, a ko je žrtva.
Priča o „dva nacionalna kluba u novim okolnostima“ još jednom se pokazala kao čista iluzija. Ovo nije sukob Hrvata i Bošnjaka, kako se uporno pokušava predstaviti. Ovo je sukob između onih koji ruše antifašističke spomenike i onih koji ih poštuju. Između civilizacijskih vrijednosti i njihovog svjesnog gaženja.
Kada huligani pod okriljem noći grafitima devastiraju Partizansko groblje, to s pravom izaziva osudu. Ali kada se spomenici ruše bagerima, usred bijela dana, uz prešutnu ili otvorenu podršku institucija – to je daleko opasnije. Jer tada vandalizam postaje politika, a šutnja institucija saučesništvo.
Zato odgovornost ne snosi samo uprava Zrinjskog. Odgovornost snose i sve nadležne gradske službe koje su ovo dozvolile ili ignorisale. Sve dok se ta odgovornost ne imenuje i ne sankcioniše, Mostar neće biti grad pomirenja, nego grad u kojem se prošlost briše bagerima, a pravda zakopava zajedno sa spomenicima.
