Još jedan pokušaj izborne reforme u Bosni i Hercegovini je propao, pa će ta tema i u narednim mjesecima biti pogonsko gorivo za sve krize i probleme.
Jedini nedužni u cijeloj priči su građani, kojima se mnogo toga obećava, a zauzvrat prodaju šarene laže.
Krenimo redom. Dva ključna pitanja u izbornoj reformi koja su od početka nametana su rješavanje načina izbora članova Predajedništva BiH i izbor delegata u Dom naroda FBiH. To su Amerikanci, a prije svega državni sekretar Antony Blinken u pismu Predsjedništvu BiH nazvali ograničenim izmjenama Ustava BiH i implementacijom presuda iz Strazbura.
Opća ocjena je bila da će se o izbornoj reformi na kraju dogovoriti SDA i HDZ, da će potvrditi višegodišnje koaliciono partnerstvo, što bi opozicija jedva dočekala i svoju predizbornu kampanju gradila na temi izdaje države. Toga su u SDA vjerovatno bili svjesni pa su se držali zakovanih stavova.
Da bi se izašlo u susret zahtjevima HDZ-a, SDA je na sto stavila i zahtjev reduciranja Doma naroda, obrazlažući to pričom da kontrolom tog zakonodavnog tijela HDZ kontoliše sve procese pa i samo imenovanje Vlade FBiH, koja je već četiri godine u tehničkom mandatu.
Taj zahtjev je uprkos negodovanju HDZ-a prihvaćen kao legitiman i o njemu se počelo pričati.
Pozicija opozicije
Od sredine prošle godine i opozicija se sve više počinje uključivati u proces pregovora. SDA je to itekako priželjkivala jer ne bi sama morala snositi teret odluka, a opozicione stranke sa sjedištem u FBiH su također postale neophodne zbog izmjena Ustava, što je također dio agende.
Demokratska fronta se sve vrijeme u manjem ili većem obimu držala uz SDA, dok su SDP, Naša sranka i NiP sve intenzivnije naglašavali svoju ulogu. Slušali smo tako priče kako se ne smije izdati ideja građanske države, kako se ne smije pristati na neevropska rješenja dok su se ta dva bloka međusobno opuživala i dok su i s jedne i druge strane postepeno počele iznositi kritike i prema međunarodnim medijatorima, a prije svega prema predstavnici EU Angelini Eichhorst.
U međuvremenu se dogodio Neum, gdje su ljevičarske stranke odbile učestvovati u pregovorima i gdje nije postignut dogovor. Da bi propast pregovora bila potvrđena jučer u Sarajevu.
U cijelom procesu građanske stranke izuzev DF-a su naglašavale važnost tehničkih izmjena zakona. Uprkos neophodnosti i tog segmenta, jasno je od početka bilo da nema nikakvog dogovora bez političkog dijela, onog koji se odnosi na Predsjedništvo i Dom naroda.
Potvrda za to je i ubacivanje u priču pregovora o izboru članova Centralne izborne komisije (CIK). Kako je to izbor CIK-a postao tema, ako su nas sve vrijeme uvjeravali da je neophodno uraditi ograničene izmjene Ustava i implementirati presude iz Strazbura. Gdje je u svemu tome CIK. Dakle, evidentno je da se u cijelom procesu itekako trgovalo te da se tražila kontrola procesa. Na promjeni načina izbora članova CIK-a insistirao je najviše HDZ i SNSD.
Paralelno, sve vrijeme smo slušali optužbe iz HDZ-a kako Bošnjaci hoće unitarnu i centrlaizovanu državu i da će sve riješiti dogovor za Predsjedništvo i Dom naroda. A lider HDZ-a Dragan Čović je više puta kazao da mi suštinski u praksi živimo građansku državu na svim nivoima i da to tako treba ostati izuzev u Predsjedništvu i Domu naroda. Pa kako onda neko može stvoriti unitarnu državu kroz ta dva mehanizma, ako već svakako živimo građansku državu na nivoima kantona, općina i sl. Kako neko iz neke centrale može kontorlisati procese u svim kantonima ili entitetima.
Uloga i politika stranaca
I dok su se jedni suptilno prodavali HDZ-u i međunarodnoj zajednici kao prihvatljiv partner za budućnost, drugi su šutili i naglašavali utopijska rješenja.
Iako je prijedlog izborne reforme Naše stranke vjerovatno teoretski idealan, on je u trenutnim okolnostima utopijski. Jedan predsjednik, ukidanje domova naroda i slično su najefektnija rješenja. Ali ta rješenja pred HDZ-om nisu imala nikakve šanse. Sada se postavlja pitanje, zašto to onda stranci ne kažu jasno i glasno.
Naime u procesu pregovora za Izborni zakon Deegacija EU je pokrenula projekat tzv. Skupštine građana gdje su random izabrali određeni broj ljudi raznih profila i nivoa obrazovanja i gdje su ti ljudi predlagali rješenja za izbornu reformu. Sažetak takvog projekta je bio da je BiH potreban jedan predsjednik i da je potrebno ukinuti domove naroda koji koče procese.
Onda međunarodni predstavnici to na sva zvona najave, prezentuju i pohvale. I tu priča završava.
Stoga se nameće pitanje. Zašto stranci finansiraju projekte, hvale ih i idealiziraju ako ih neće staviti na sto da se o njima priča i ako znaju da takva utopistička rješenja nemaju šansu. Da li BiH služi kao pokusni kunić i mjesto gdje će razni medijatori pokušati sebi poboljšati politički CV bilo kakvim rješenjem, pa makar ono bilo u suprotnosti sa evropskim normama.
Svako je tražio svoju šansu
U konačnici pregovore o izbornoj reformi su trebali poslužiti mnogima i svi su kalkulirali. SDA i DF su znali da ne smiju popustiti jer bi izbore sa sigurnošću izgubili. U cijelom procesu, ma koliko se ko pozivao na borbu za državu, i jedni i drugi su morali razmišljati o kampanji i izborima. SDA je vjerovatno svjesna da bez DF-a ima mnogo slabiji koalicioni kapacitet. S druge strane DF u cijeloj priči također sebe održava u igri.
Ljevičarske stranke su tražile svoju šansu na pola puta kritikujući SDA, a na pola strance. U cijelom procesu možda je najnejasnija pozicija SDP-a koji je doslovno na pola puta. U jednom trenutku su na strani NiP-a i drugih stranaka opozicije, a u drugom su uz DF.
SBB je zadržao standardnu poziciju čekajući dogovor SDA i HDZ-a, ali ipak učestvujući u procesu pregovora.
NiP je, iako ima jednog državnog zastupnika također tražio svoju šansu i zalet za predizbornu kampanju, s tim što je određenim potezima mnogo rizikovao i iznosio stavove koji su se mogli tumačiti kao argument više u korist HDZ-a, prvenstveno u kontekstu načina reduciranja federalnog Doma naroda.