Opsada Sarajeva počela je 5. aprila 1992. godine, okončana je 29. februara 1996. godine. Trajala je 1.425 dana. Za to vrijeme, oko 350 hiljada stanovnika bilo je izloženo svakodnevnoj vatri pripadnika nekadašnje JNA i paravojnih formacija, a kasnije pripadnika tadašnje Vojske Republike Srpske, iz skoro svih vrsta naoružanja, sa položaja smještenih na okolnim brdima. Nisu uspjeli sići i zauzeti grad samo zahvaljujući ogromnoj volji, želji i naporima branilaca, mahom građana koji su se odazvali pozivu za odbranu, te u početku skoro goloruki, u patikama i farmericama, s minimalno naoružanja, stali na branike grada.
Tokom opsade poginuo je 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete. Prema poslijeratnim istraživanjima, najviše stanovnika, skoro četiri petine od ukupnog broja poginulih, stradalo je u prve dvije godine rata.
Prve civilne žrtve opsade Sarajeva Suada Dilberović i Olga Sučić ubijene su 5. aprila na mostu Vrbanja, nedaleko od zgrade tadašnje Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine ispred koje su se odvijale demonstracije građana koji su tražili očuvanje mira, na koje je otvorena vatra. Nekadašnji most Vrbanja danas nosi ime po dvjema hrabrim ženama, a ploča na njegovoj sredini, okrenuta ka istoku, odakle se svaki dan ukazuje s izlaskom prvih sunčevih zraka, podsjeća i upozorava namjerne i slučajne prolaznike na tešku prošlost grada.
Posljednja žrtva opsade Sarajeva bila je Mirsada Durić, koja je poginula u napadu na tramvaj 9. januara 1996. godine, kod Zemaljskog muzeja, također u blizini zgrade bh. parlamenta. Počinioci napada koji se dogodio prvog dana pokretanja tramvaja nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu nikad nisu otkriveni. Prema pričanju očevidaca, tromblon koji je pogodio tramvaj najvjerovatnije je ispaljen iz pravca naselja Grbavica i Vraca, u to vrijeme još pod kontrolom srpskih jedinica, a na putnike koji su bježali iz tramvaja pucano je iz snajpera.
Neki objekti, poput zgrade Radio-televizije Bosne i Hercegovine, gađani su i tzv. modificiranim aviobombama teškim i po 250 kilograma, o čemu postoje svjedočenja i izvještaji balističara sa suđenja za zločine počinjene u ratu u Bosni i Hercegovini pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju.
U dijelovima grada s gasnom mrežom, improviziralo se, nalazile vodovodne i slične cijevi kako bi se doveo plin u kuće i stanove, koji je – kad ga je bilo – služio i za grijanje vode za ličnu higijenu, pranje veša, kuhanje, zagrijavanje prostorija na čijim prozorima je, umjesto stakla razbijenog mecima, gelerima i prilikom detonacija, bila plastična folija nalik onoj što se drži po kuhinjskim stolovima.
Od eksplozije granate na Dobrinji, u Kvadrantu-5, 12. jula 1993. godine, poginulo je 14, a ranjeno 16 civila. Granata je ispaljena na mjesto na kojem se u privatnom dvorištu nalazio bunar i pumpa, a ljudi čekali s kanisterima i po 10-12 sati da bi natočili vodu.
Opsada Sarajeva
Od artiljerijskih projektila ginuli su građani i u redovima za hljeb. Punkt, na koji je dovožen hljeb iz Velepekare, nalazio se u Ulici Vase Miskina (danas Ferhadija), prekoputa Gradske tržnice. Eksplozija je tog jutra, 27. maja 1992. godine, zatresla okolne kvartove. Sjećam se, trčala sam u kućnim papučama ka preduzeću u općini Stari Grad, u kojem je majka radila. Svako jutro izašla bi s posla i stala u red za hljeb u Ulici Vase Miskina… Osjetila sam olakšanje kad sam ugledala majčinu siluetu kako se žurnim korakom penje uz stepenice pored Muzičke škole: „Granata… pobi narod kod Tržnice, cijeli red za hljeb…“, sjećam se majčinog isprekidanog glasa i suza. U tom masakru poginula su 22 civila, a 144 je ranjeno.
Pijaca i zatvorena tržnica Markale u starom dijelu Sarajeva, granatirane su u dva navrata. Prvi put, od eksplozije granate na pijaci Markale, 5. februara 1994. godine, ubijeno je 68, ranjena 144 civila. U masakru na samom kraju rata, 28. augusta 1995. godine, kod Gradske tržnice Markale poginulo je 43, rajena 84 civila.
Mnogi građani ubijeni su ili ranjeni hicima iz snajpera, prelazeći gradske raskrsnice ili u svojim domovima. Opsada Sarajeva ostat će u historiji opisana kao najduža opsada jednog glavnog grada, a živote građana Sarajeva koji su je preživjeli oblikobala je na sasvim neočekivan način. Probudila prkos, hrabrost, ali i kreativnost kako bi se preživjelo. Uzrokovala je i brojne nenadoknadive gubitke. Živi će se sjećati dok su živi, poginuli će vječno opominjati.
Optužnice i presude
Međunarodni krivini tribunal za bivšu Jugoslaviju je za terorisanje građana Sarajeva na doživotnu kaznu zatvora osudio Stanislava Galića, nekadašnjeg komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske. Na zatvorsku kaznu od 29 godina osuđen je Galićev nasljednik na čelu Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a Dragomir Milošević.
Za teroriziraje civila u Sarajevu snajperskim i artiljerijskim napadima, uz ostalo, bivši predsjednik Republike Srpske i vojni vođa VRS-a Radovan Karadžić osuđen je na doživotni zatvor. Na istu kaznu zatvora prvostepeno je pred Haškim tribunalom, uz ostalo, za teroriziranje civila u Sarajevu snajperskim i artiljerijskim napadima osuđen komandant VRS-a Ratko Mladić.
U presudama MKSJ-a je utvrđeno kako su jedinice Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a namjerno gađale civile sprovodeći kampanju terora koja je za cilj imala da izvrši pritisak na vlasti u Sarajevu.
