Većina gradova u Unsko-sanskom kantonu, ali i ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine nema riješenih pristupa za lica s invaliditetom. Izuzetno loše stanje je u školama, jer učenici koji zbog bolesti moraju koristiti invalidska kolica nailaze na razne prepreke i time im je boravak u školi otežan. Donosimo priču iz Bihaća o mladim i humanim ljudima koji na sve načine pokušavaju pomoći prijatelju, omogućiti mu lakši boravak u školi, te uz njihovu pomoć prelazi preko svih prepreka.
Većini srednjoškolaca, najveći problem prije samog odlaska u školu predstavlja rano ustajanje, šta će odjenuti i gdje će popiti kafu prije i poslije nastave. Za bihaćkog srednjoškolca Harisa Hodžića, odlazak u školu je drugačiji od onog kao kod njegovih kolega.
“Moj izlazak iz stana je zapravo jako dugačak jer moram prvo ustabiliti noge. Kad ustabilim noge moram se obuti i onda mogu izaći, a izlazak traje oko nekih 15 minuta. Moj dolazak u školu je puno kompleksniji nego što se čini. Dan dolaska u školu počinje mojim asistentom Aldinom Balićem. Mora me ujutro izmasirati da bih ja mogao normalno funkcionisati taj dan, jer bez njega ne bih mogao, niti doći do škole niti funkcionisati u regularnom životu”, kaže za BHRT Haris Hodžić, učenik Elektrotehničke škole Bihać
A i kad dođe do škole, tu preprekama nije kraj, pojašnjava Hodžić :
“Nema mjesta predviđenog za ulaz osobi s invaliditetom poput mene. Mora mi uvijek neko pomoći ili ako mi ne pomogne moram glumiti da hodam i tad me zapravo najviše spazam uhvati i jedva uspijem doći do drugog sprata gdje mi se odvija nastava”.
Ako ne na drugom, nastava se odvija na trećem spratu škole. Teško je to gledati Harisovim školskim prijateljima pa su, s nadom da pomognu kolegi, kroz školski projekat “Ja građanin” predložili i izradili idejno rješenje – da se u školi izgradi pomoćna rampa ili lift.
“Mi smo škola koja nema društvenu podjelu, svi smo jednaki i svi smo isti oko toga. Ne izdvajamo njega od ničeg, drago mu je naravno kad pomognemo i nama je drago što možemo pomoći. Nema nikakvih problema, mi smo njegovi prijatelji i to je naša dužnost”, kaže za BHRT Muhamed Murtić.
Sudionik projekta Vedad Hajdarević ističe:
“Preko društvenih mreža smo kontaktirali jedni druge i smišljali te planove kako da napravimo ovaj projekat , onda smo i istraživali za finansije, koje bi npr. humanitarne organizacije mogle pridonijeti projektu”.
Upravo su finansije ono što nedostaje. Projekat ovih učenika je osvojio prvo mjesto na kantonalnom i gradskom nivou – međutim, oni ne žele da samo na tome ostane, žele realizirati zamišljeno.
“Samu nabavku i sredstva za nabavku, škola i učenici nisu kadri iznijeti da obezbijede. To je izuzetno skupa oprema i vrlo je specifično trebaići na dvije etaže. Treba se shvatiti da je to ozbiljna i potrebna stvar. Nama to ne da treba danas, trebalo je i prošle godine jer mi imamo učenike koji svakodnevno dolaze i kojima treba da to koriste”, kaže za BHRT Samir Bećirspahić, direktor Elektrotehničke škole Bihać.
Podrške ima, ali novca i konkretne pomoći nema. Ovi humani, mladi ljudi neće odustati od svog cilja, a sve dok ga ne ostvare, lično oni će nositi svog druga iz klupe da sluša časove i ne zaostaje za gradivom.