U našoj rubrici „Ero.ba Priča“ danas smo ugostili Ernu Topuz, direktoricu Udruženja građana „Sunce“ Mostar. Već pri samom dolasku moglo se vidjeti sa kolikim problemima se ovi hrabri ljudi susreću u ovom Udruženju. Zbog toga smo i željeli razgovarati i naše čitaoce upoznati u kakvim okolnostima žive i rade okupljeni oko Udruženja građana “Sunce” u Mostaru.
Možete li nam malo predstaviti o kakvom je udruženju riječ i koga okuplja ?
– Udruženje “Sunce” je nevladina organizacija za podršku osobama sa intelektualnim i kombinovanim invaliditetom, a koje je osnovano 1998. godine. Riječ je o nevladinoj organizacija koja se zalaže za bolji i kvalitetniji život osoba sa invaliditetom, kroz dnevno zbrinjavanje, stanovanje uz podršku, zapošljavanje, lobiranje i zagovaranje za sistemsko rješavanje statusa, kaže nam na početku razgovora Erna Topuz.
Koliki broj korisnika imate ?
– Trenutno imamo registrovanih 123 korisnika, ali obično 10-tak njih dnevno boravi ovdje u našem skromnom prostoru kroz dnevne radionice i eduakcije.
Problemi sa kojim se surećete su sigurno veliki, kako u privatnom životu svakog od vas kao podrška osobama sa invaliditetom, tako i kao Udruženje ?
– O problemima bi mogli, da tako kažem, danima pričati. Sama činjenica dmi nismo ni na jednom budžetu od svog osnivanja, a to je već 24 godine dovoljno govori za sebe. Živimo od donacija i projekata. Međutim, nije problem to što naše Udruženje nije korisnik budžeta, mi smo se i već navikli da smo na amrgini društva, ali još je veći problem što mi okupljamo i što je naša svrha da pomognemo osobama sa invaliditetom, a ni oni nemaju neku posebnu zaštitu, objašnjava nam Erna i nastavlja:
– Po zakonu pravo na naknadu imaju lica koja imaju 90 % ili 100 % invaliditetom. To je ok, ali šta da se radi sa osobama koja imaju nešto manji stepen invalidnosti, recimo od 70 ili 80 %, a koji je opet prilično visok, posebno ako govorimo o intelektualnom invaliditetu. To lice teško da može do nekog posla koje će mu osigurati veće prihode, pitanje hoće li i do onoga koje će mu osigurati minimalne prihode, a istovremeno nema nikakve naknade. Ustvari dobijete osjećaj da je takvo lice prepušteno samo sebi i ta činjenica zaista jako boli. To je zaista teška situacija.
Na koji način vi kao udruženje pomažete vašim korisnicima ?
– Prije svega tu smo kao podrška. Uglavnom su ovo udruženja nastala od roditelja i bliskih srodnika koja se kroz život nose sa ovim problemima. Imamo u sklopu naših prostorija dnevni borravak, gdje neki naši korisnici svakodnevno dolaze. Oni se tu socijaliziraju, a istovremeno i educiraju. Recimo učimo ih vještinama kuhanja. Taj program nam je uvijek rado primljen kod korisnika. Oni se osjete da su korisni i da doprinose, a to je jako važan segment. Tu je samostalno stanovanje naših korisnika koji su zbog uzrasta, nemaju roditelje došli u takvu situaciju. Tu smo prvi u Mostaru i počeli sa tim projektom. Sada naš Saša je jedna takav korisnik. Pokušavamo organizovati i podršku u nastavi.
Međutim finansiranje je najveća prepreka ?
– Kao što već rekoh imate ovdje dvije vrste problema. Same osobe sa invaliditetom su na marginama društva. S druge strane ni mi kao Udruženje nismo u boljoj situaciji. Mi živimo od projekata, koji opet prolaze ponajviše dobroj volji ljudi. Nema sistemskog finasiranja pa vjerujte ni 100 KM mjesečno. A to se u praksi reflektuje na održavanje svih naših atkivnosti. Naprimjer uvijek bude mladih ljudi koji završe fakultet koji je srodan onome što je naš fokus. I ti mladi se rado uključe i pomažu. Međutimn, mi im nemamo šta ponuditi i sasvim je prirodno da nakon nekoliko mjeseci oni pronađu posao i odu da rade. To je meni i svima nama drago, jer trebaju da imaju posao, posebno jer vjerujte svi oni zaista vrlo brzo pokažu svu senzibilnsot za ovaj posao, za naše korisnike. Međutim, mi se onda kao Udruženje nađemo u problemu što smo naprimjer u sredini neke radionice i onda ona mora prestati jer nestane stručnog kadra ili nešto moramo kombinovati. A voljeli bi zadržati svakog njih, ali kako rekoh mi im nemamo ništa za ponuditi, bar osnovnu egzistenciju.
Koliko ljudima sa intelektualnim invaliditetom ovakva Udruženja pomažu ?
– Vjerujte od neprocjenjivog su značaja. Nisam ovo spomenula sada radi nas. Nismo mi jedini, to će vam u svakom sličnom udruženju poput nas potvrditi. Svi naši korisnici ovdje nađu svoj kutak gdje su prihvaćeni, gdje se druže, socijaliziraju. A onda je lakše zakoračiti i u ostali svijet, ističe na kraju razgovora za Ero.ba Erna Topuz, direktorica Udruženja za podršku licima sa intelektualnim i kombinovanim poteškoćama.
Za kraj ćemo samo dodati, da rijetko gdje, prilikom razgovora i posjete, možete naići na grupu ljudi koja ima tako velike životne probleme i poteškoće, a da istovremeno isijava velikom vedrinom i željom za životom i druženjem.