oznato je da psi potječu od sivog vuka (Canis lupus), a ovo pripitomljavanje dogodilo se tokom ledenog doba, prije najmanje 15.000 godina. No, gdje se to dogodilo i je li se dogodilo na jednom mjestu ili na više mjesta, još uvijek nije poznato.
Da li su psi priptomljeni jednom ili više puta? Naučnici pokušavaju rasvijetliti kako su, kada i gdje psi i ljudi postali prijatelji. Izgleda da današnji psi vode porijeklo od dvije zasebne populacije sivih vukova, koje dolaze s istoka. Psi su bliže povezani s drevnim vukovima iz istočne Evroazije nego s onima na zapadu, prema analizi nedavno objavljenom u časopisu Nature.
Genetička mapa istorije pripitomljavanja pasa
Dosadašnje studije koje su koristile arheološke zapise i upoređivale DNK pasa i modernih vukova nisu pronašle odgovor. Međutim, u novoj studiji koja dolazi sa Instituta Francis Crick u Londonu, naučnici su proučavali drevne genome vukova kako bi dodatno razumjeli odakle su prvi psi evoluirali od vukova. Analizirali su 72 drevna genoma vukova, koji se protežu na zadnjih 100.000 godina, iz Evrope, Sibira i Sjeverne Amerike. Studija je objavljena u časopisu Nature 29. juna 2022. godine.
Ostaci potječu od prethodno iskopanih drevnih vukova, a arheolozi iz 38 institucija u 16 različitih zemalja pridonijeli su istraživanju. Fosilni ostaci su uključivali punu, savršeno očuvanu glavu sibirskog vuka koji je živio prije 32.000 godina. Devet različitih DNK laboratorija tada je sarađivalo na generisanju podataka o sekvenci DNK od vukova. Zapravo, mapirana je svojevrsna genetička istorija duga 100.000 drevnih vukova Ledenog doba i pasa te tok evolucije pasa, ali i današnjih vukova.
Analizirajući genome, istraživači su otkrili da su i rani i moderni psi genetički sličniji drevnim vukovima u Aziji nego onima u Evropi, što ukazuje na pripitomljavanje negdje na istoku.
Dvojno porijeklo današnjih pasa
Međutim, također su pronađeni dokaze da su dvije različite populacije vukova doprinijele DNK pasa. Čini se da rani psi iz sjeveroistočne Evrope, Sibira i Amerike imaju jedno zajedničko porijeklo iz istočnog izvora. No čini se da rani psi s Bliskog istoka, Afrike i južne Evrope imaju neko porijeklo iz drugog izvora povezanog s vukovima na Bliskom istoku, uz istočni izvor.
Jedno moguće objašnjenje za ovo dvojno porijeklo je da su vukovi bili podvrgnuti pripitomljavanju više puta, pri čemu su se različite populacije potom miješale. Druga mogućnost je da se pripitomljavanje dogodilo samo jednom i da je dvojno podrijetlo posljedica tih ranih pasa koji su se potom miješali s divljim vukovima. Trenutno nije moguće utvrditi koji se od ova dva scenarija dogodio.
Anders Bergström, koautor i postdoktorski istraživač u laboratoriji Ancient Genomics u Institutu Francis Crick, kaže: „Kroz ovaj projekt smo povećali broj sekvenciranih genoma drevnih vukova, što nam je omogućilo da stvorimo detaljnu sliku porijekla vukova, uključujući otprilike vrijeme nastanka psa.”
„Pokušavajući smjestiti psa u ovu sliku, otkrili smo da psi potječu od najmanje dvije odvojene populacije vukova – istočnog izvora koji je pridonio svim psima i zasebnog zapadnog izvora koji je pridonio nekim psima.”
Tim nastavlja lov na bliskog drevnog vučjeg pretka pasa, što bi moglo preciznije otkriti gdje se najvjerovatnije dogodilo pripitomljavanje. Sada se usredotočuju na genome s drugih lokacija koje nisu uključene u ovu studiju, uključujući južnije regije.
Praćenje prirodne selekcije
Kako su 72 drevna genoma vuka protezala oko 30.000 generacija, bilo je moguće pogledati unatrag i izgraditi vremensku liniju kako se DNK vuka promijenila, prateći prirodnu selekciju u akciji.
Na primjer, naučnici su primijetili da je u razdoblju od oko 10.000 godina jedna varijanta gena postala vrlo rijetka u svakom vuku, a i danas je prisutna kod svih vukova i pasa. Varijanta utječe na gen IFT88, koji je uključen u razvoj kostiju u lubanji i čeljusti. Moguće je da je širenje ove varijante moglo biti potaknuto promjenom vrsta plijena koji su bili dostupni tokom ledenog doba, dajući prednost vukovima s određenim oblikom glave, ali gen bi mogao imati i druge nepoznate funkcije kod vukova.
Pontus Skoglund, viši autor i vođa grupe u laboratoriji Ancient Genomics u Cricku, kaže: „Ovo je prvi put da su naučnici izravno pratili prirodnu selekciju velike životinje u vremenskoj skali od 100.000 godina, gledajući kako se evolucija odvija u stvarnosti vrijeme umjesto da ga pokušavamo rekonstruirati iz DNK danas.”
„Pronašli smo nekoliko slučajeva gdje su se mutacije proširile na cijelu vrstu vuka, što je bilo moguće jer je vrsta bila jako povezana na velikim udaljenostima. Ova povezanost je možda razlog zašto su vukovi uspjeli preživjeti ledeno doba dok su mnogi drugi veliki mesožderi nestali.”
„Slične vremenske serije cijelog genoma iz ledenog doba, kod ljudi ili drugih životinja, mogle bi pružiti nove informacije o tome kako se evolucija događa.”
Glas Amerike