Prošlogodišnji prizori očajnih Afganistanaca koji pokušavaju da uđu u avione na međunarodnom aerodromu u Kabulu i pobjegnu iz zemlje koja je nakon 20 godina američkog angažmana pala u ruke talibana izazvali su pažnju cijelog svijeta. Godinu dana nakon toga, analitičari se nastavljaju pitati koliko je opala američka moć u svijetu te da li je povlačenje Washingtona iz Afganistana, odnosno okončavanje najdužeg američkog rata u inostranstvu, dovelo do toga da drugi svjetski lideri, kao što je ruski predsjednik Vladimir Putin, provode svoje ciljeve ne obazirući se više toliko na upozorenja iz SAD-a.
U augustu prošle godine, američke i afganistanske snage nisu uspjele da spriječe brzo napredovanje talibana te je grupa u augustu umarširala u glavni grad Kabul bez velikog otpora. Predsjednik Ashraf Ghani isti dan je pobjegao iz zemlje, a deseci hiljada Afganistanaca pokušali su isto, ali bezuspješno. Razlozi ove propasti američke politike izgradnje države u Afganistanu detaljno su analizirani nakon toga, a većina procjena ukazivala je na to da je afganistanska vojska u potpunosti bila ovisna o SAD-u, od municije do oružja, zračne podrške, logistike i treninga. Nakon američkog povlačenja iz zemlje, potplaćeni afganistanski vojnici zaključili su da rizikovanje života za korumpiranu elitu u Kabulu nije isplativo.
Također, cilj izgradnje moderne afganistanske države i prisiljavanje talibana da se uključe u politički sistem zemlje nisu bili ostvarivi jer su talibani to sve vidjeli kao nelegitimnu tvorevinu stranaca.
Prazno obećanje i ubistvo Al-Zawahirija
Prethodna godina je pokazala da se talibani nisu promijenili od nastanka ovog pokreta, jer se današnji režim u Afganistanu ne razlikuje puno u svojim ciljevima i strategijama od onog koji je vladao od 1996. do 2001. Na vlasti su uglavnom i isti ljudi, a ideologija i izvori finansiranja su također ostali nepromijenjeni. U talibanskoj vladi čak postoji veoma moćno Ministarstvo za poroke i vrline, koje je sijalo strah među stanovnicima i tokom vladavine prije 25 godina.
Humanitarna situacija u Afganistanu je među najgorima u svijetu. Talibani nemaju diplomatske odnose ni sa jednom stranom silom, a nijedna zemlja nije priznala njihovu vladu. Izvještaj UN-a o prvih deset mjeseci talibanske vladavine govori o vansudskim ubistvima, pritvaranjima i mučenjima, gušenju slobode govora i mirnih protesta te ukidanju pristupa obrazovanju za žene i djevojčice.
Tokom dvije decenije, američkom politikom stvorena je država koja uveliko ovisi o stranoj pomoći, a SAD nije uspio pokrenuti mirovne pregovore sa talibanima dok su oni još mogli biti efikasni, odnosno prije nego što su talibani stekli prednost na terenu i vidjeli da se Amerikanci povlače, što im je dalo prostora da ne pristaju na kompromise. Vlasti SAD-a su počele ublažavati svoj stav prema talibanima, te je tokom mandata Donalda Trumpa u Dohi postignut sporazum čiji je ključni dio bio dogovor da će se distancirati od terorističkih grupa.
Sporazumom iz Dohe iz 2020. htjelo se prisiliti talibane da “dvaput razmisle” prije nego što pruže utočište terorističkim grupama. Međutim, nedavno ubistvo Aymana al-Zawahirija u Kabulu pokazuje da je taj dogovor bio samo “prazno obećanje”, budući da su talibani još jednom bili domaćini lideru Al-Kaide. Prije toga pružali su utočište Osami bin Ladenu koji je u Afganistanu smišljao plan za napade 11. septembra, a tu se skrivao i tokom te nakon napada. SAD je nakon 11. septembra dao talibanima priliku da se ograde od Al-Kaide te izbace njene pripadnike iz zemlje. Talibani su to odbili zbog čega je Washington odlučio da smakne režim sa vlasti. Time je počeo 20-godišnji rat u kojem je Al-Kaida stajala uz talibane.
Želja za međunarodnim priznanjem
Američki interesi u Afganistanu ostaju uglavnom isti kao prije 15. augusta 2021, kada su talibani preuzeli vlast, a to je sprečavanje terorističkih grupa i prijetnji SAD-u i njenim saveznicima te regionalna stabilnost. Fokus SAD-a u Afganistanu u protekloj godini bio je evakuisati preostale američke građane te Afganistance koji su radili za strance te zaustaviti humanitarnu i ekonomsku krizu zbog koje je 20 miliona ljudi na rubu gladi.
Nakon talibanskog preuzimanja zemlje, cilj je postao i poticanje stvaranja inkluzivne vlade i zaštita ljudskih prava, pogotovo prava žena, djevojčica i manjina. Međutim, ostvarivanje ovih ciljeva postaje sve teže uz talibansku vladu s kojom Amerikanci moraju u nekoj mjeri sarađivati zbog humanitarne krize. Sada su za SAD glavni aduti to što talibani žele diplomatsko priznanje, budući da nijedna zemlja još nije priznala njihovu vlast, te mjesto u UN-u, zatim ukidanje pojedinih sankcija i odmrzavanje sredstava afganistanske centralne banke te ekonomsku pomoć. Najsnažniji adut je tu želja za priznanjem u međunarodnoj zajednici.
Generalno, američki pristup talibanima sastoji se u opreznom, minimalnom angažmanu, dok im odbija dati priznanje, odmrznuti sredstva ili ukinuti sankcije. Međutim, ne uvode se ni nove sankcije niti se izvode napadi protiv talibana. Američka poruka je da normalizacija odnosa zavisi od toga da li će talibani održati obećanje da će se boriti protiv terorizma, da li će poštovati ljudska prava i da li će uspostaviti inkluzivni politički sistem.
Ljudska prava prioritet
Talibani su u prethodnoj godini učvrstili vlast i malo je vjerovatno da će ih neko ozbiljno izazvati u narednom periodu. Također je malo vjerovatno da će prekinuti tradicionalne veze sa Al-Kaidom ili promijeniti način svoje vladavine. SAD-u nedostaje načina i sredstava da natjeraju talibane na promjene. Ipak, humanitarna kriza primorava Amerikance da na neki način razgovaraju s njima te da prihvate činjenicu da će dio pomoći otići u talibanske ruke.
Kako procjenjuju analitičari, Amerika će se morati još više potruditi da dobije obavještajne podatke o sigurnosnim prijetnjama iz Afganistana, a trebala bi razmotriti saradnju sa drugim državama u regiji kako bi bila što efikasnija. Istovremeno, američka administracija bi trebala nastaviti isporuku humanitarne pomoći i uspostavu mehanizma kako bi se iskoristila sredstva za oporavak ekonomije. Ljudska prava bi trebala biti prioritet za američku administraciju, dok se istovremeno održava konsenzus međunarodne zajednice da se ne prizna talibanska vlada i da se održe sankcije kako bi se povećao pritisak na ovaj pokret.
(Al Jazzera)
