Službeno, predizborna kampanja nije počela, ali su se vladajuće stranke u Bosni i Hercegovini potrudile da se maksimalno posvađaju, i da ne rade posao u okviru institucija u kojima imaju mandate. Za sve probleme krive jedni druge. Tako se stiče dojam, da se zapravo ne priča o lošem ili gotovo nikakvom angažmanu kojim bi se olakšao život građanima u doba najveće ekonomske krize.
Ovo je bh. svakodnevica, bez obzira na to, da li je godina izborna ili nije. Međusobne optužbe, prepucavanja…i tako zadnjih gotovo 30 godina, bez da se bilo ko bavi egzistencijalnim pitanjima građana. Minimalna plata od 550-600 maraka u vremenu u kojem je 400-gramski hljeb marku i po i puter devet maraka, nikog posebno ne brine.
Racionalan odgovor na pitanje “Zašto građani to tolerišu?” teško je naći i to graniči sa Štokholmskim sindromom- što nam je gore, to nam je bolje, kaže za BHRT profesorica Smiljana Vovna. Rješenje je u apstinenciji onih koji ne izlaze na izbore.
“Očito je da ne misle na svoja egzistencijalna pitanja. Nemoguće je da je čovjek sretan ako je gladan, a da mu je bitnije kako se zove i kojem plemenu pripada”, kaže sociologinja Smiljana Vovna.
Dok je pripadnost plemenu očito važnija, Federacija naprimjer bilježi najveću inflaciju u posljednje 22 godine- 17,6 posto.
“Kada je recesija, onda se povećavaju rashodi. Kad je inflacija, mora se smanjivati. To je elementarni udžbenički pristup problemu. U BiH je situacija takva da se rashodi povećavaju. I to na šta? Povećavaju se, ne na poboljšanje socijalne pozicije penzionera i osoba u stanju socijalne potrebe, nego na povećanje plata političarima. Eto šta je politika uradila vezano za inflaciju”, ističe za BHRT ekonomista Vjekoslav Domljan.
Plin, struja, namirnice, cijene i globalni poremećaji snabdijevanja je nešto na što mi ne možemo utjecati, kaže profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu Aziz Šunje, ali unaprijediti poslovni ambijent, potaći biznise, reformisati preduzeća, to zasigurno možemo.