“Život se ne završava ovde. Moramo da nastavimo. Život ne može da stane ovde. Bez obzira koliko je teško, moramo da se podignemo na noge. Imamo samo dvije opcije: ili da dozvolimo bijesu da nas parališe i da se nasilje nastavi ili da to prevaziđemo i pokušamo da pomognemo drugima. Izbor je na nama. Molim vas, dajte da zadržimo poštovanje. Šaljem svima iskrenu zahvalnost. Ovo je bilo jedinstveno iskustvo. Vidjećemo se ponovo uskoro jer život se ne završava ovde”.
Kapiten reprezentacije Kolumbije Andres Eskobar tako je poručio sugrađanima kroz kolumnu u El Tiempe magazinu iz Bogote nakon eliminacije Kolumbije sa Svetskog prvenstva 1994. godine. Ali, njegov život završio se upravo tada. Ne zbog fudbala. Fudbal je bio samo izgovor. Njegov autogol, njegov poraz, bio je nekome pozivnica da mu oduzme život.
Šest pucnjeva koji i danas odjekuju svetom
Kolumbija je na Svjetsko prvenstvo 1994. u Sjedinjenim Američkim Državama došla sa velikim željama i visokim nadama. Kao prvi su u grupi završili kvalifikacije. Pobjedili su Argentinu 5:0 u posljednjem meču i za mnoge su bili među najozbiljnijim favoritima. Možda je Peleova prognoza da će Kolumbija dogurati bar do polufinala bila „pucanj u prazno“, ali sve se završilo sa šest metaka ispaljenih u nesrećnog kapitena ispred noćnog kluba u Medeljinu, na parkingu, šest dana nakon povratka reprezentacije kući poslije katastrofalnog nastupa na Mundijalu.
Tih šest pucnjeva ispaljenih u kasnoj noći 2. jula 1994. jasno i glasno čuo je cio svijet. Navodno, četvorica napadača prišla su Eskobarovom parkiranom automobilu i uzvikujući „gol“ uz svaki ispaljen metak pokazali su Eskobaru da nije bio u pravu – da se život završava tu i tada. Tumačili su mnogi da je šest metaka bilo „odmjereno“ zato što je komentator utakmice šest puta u prenosu viknuo „gol“ kada je Eskobar nesrećno zatresao svoju mrežu i izbacio svoju reprezentaciju sa Mundijala već u grupnoj fazi.
Pričalo se i da je povod za brutalno ubistvo bila ogromna količina izgubljenog novca na kladionici. I to čijeg novca, jednog od glavnih narko-bosova. Dan kasnije, iako se već pričalo o četvorici napadača, uhapšen je Umberto Kastro Munjoz koji je odmah priznao da je ubio kapitena. Ali, on je imao drugačije objašnjenje.
El caballero del futbol
Džentlmen fudbala. Tako su zvali tihog, povučenog, disciplinovanog i izuzetno voljenog kapitena reprezentacije Andresa Eskobara. Bio je predvodnik zlatne generacije koja je te godine otputovala u SAD na svjetsku smotru fudbala. Tokom kvalifikacija su primili samo dva gola, i nije Pele pretjerivao kada je najavljivao da bi trebalo da nam se predstave u punom sjaju i snazi. U posljednjem meču kvalifikacija u Buenos Ajresu Kolumbija je pobjedila Argentinu 5:0 i sa terena je ispraćena ovacijama navijača Gaučosa koji su, iako u šoku, znali da cijene ono što su gledali.
U 26 utakmica odigranih pred početak Mundijala, Kolumbija je izgubila samo jednu utakmicu. Selektor Fransisko Maturana je ponavljao da njegovi igrači na teren donose samo svoj talenat i želju, a svijet je to sredinom devedesetih zapravo vidio prvi put.
Istovremeno, sa društvenog stanovišta, Kolumbija je bila devastirana, siromašna zemlja. Medeljin je bio u rasulu, u strahu nakon ubistva Pabla Eskobara, prvog čovjeka narko-kartela iz ovog grada. Samo je igra sudbine da ova dva čovjeka nose isto prezime, nisu bili rodbinski povezani. Uprkos statusu narko-bosa i lorda bandi, Pablo Eskobar bio je prilično omiljen među običnim ljudima. Bio je neko ko je gradio fudbalske stadione, a na njima su prve korake fudbala naučili i brojni reprezentativci koji su se zaputili put Amerike te 1994. godine.
Dva Eskobara
Pablo Eskobar bio je i vlasnik Atletiko Nasionala iz Medeljina, a činjenica da je prilično kreativno vodio evidenciju o prodaji igrača omogućila mu je da od fudbalskog kluba napravi ozbiljan biznis i „opere“ stotine miliona dolara. Sredinom osamdesetih godina minulog stoljeća brojne vođe kartela sljedile su njegov primjer i kroz fudbal, koji je tih godina bio u usponu u ovoj zemlji, okretali su prljav novac. Plate koje su dobijali najbolji kolumbijski igrači ohrabrivale su ih da ostanu kod kuće, a Atletiko Nasional tako je postao šampion Južne Amerike osvojivši Kopa Libertadores 1989. godine. U timu je igrao i Andres Eskobar.
Bio je taj koji je stajao iza ubistava sudija, političata, više od 500 policajaca, najmanje jednog fudbalskog sudije i hiljada pripadnika rivalskih kartela, a na kraju se sam predao kolumbijskoj policiji nakon što je izbjegao nekoliko pokušaja da bude izručen američkim vlastima. Nakon hapšenja, bio je zatvoren u zatvoru u Medeljinu i čak je pregovarao o skraćenju kazne ukoliko pristane da prekine šverc narkoticima. Tokom boravka u zatvoru, posijetili su ga brojni reprezentativci Kolumbije koji su dolazili u tajnosti zbog raznih dogovora vezanih za fudbalske mečeve koji su bili među uslovima njegove predaje.
Čuveni golman Rene Igita stao je jednom prilikom 1993. da porazgovara sa novinarima kada je bio na putu ka zatvoru da posjeti Eskobara. Iz te mini ekskurzije nastao je cio skandal koji ga je koštao mjesta u reprezentaciji i putovanja na Svjetsko prvenstvo godinu kasnije. Igita je bio i uhapšen zbog navodnih dogovora o otmici. Ipak, vjerovatnije je da je uhapšen kako bi vlasti prikrile sopstveno učešće u raznim pregovorima sa osobom koja je bila najtraženije lice sa potjernice u SAD.
Prema priči koju možete da vidite u ESPN dokumentarcu „Dva Eskobara“ Iguita je bio od onih koji su u Pablu mogli da vide i dobro i loše. Andres Eskobar je, sa druge strane, bio od onih kojima je bilo neprijatno ako je pozvan da se druži sa licima iz kriminalnog miljea. Ali, pojavljivao se i na takvim skupovima.
„Marija, ne želim da idem, ali nemam izbora“, rekao je jednom prilikom svojoj sestri Mariji Ester.
Misteriozne posjete su završene sa bijegom Pabla Eskobara iz zatvora 2. decembra 1993. A to bjekstvo završeno je njegovom likvidacijom.
his own net for a United States goal in the first half of their opening
round match against the United States at the Rose Bowl June 22, 1994.
Teammates Leonel Alvarez (14) and Herman Gaviria (5) are shown in the
background. REUTERS/Jeff Vinnick
JV/CMC – RP3DRIJQCJAA
Gazda je mrtav
Pablo je ubijen i grad je bio u haosu. Gazda je bio mrtav i odjednom su svi bili gazda. Pablo je bio taj koji je zabranio otmice. Bio je taj koji je taj mračni svjet držao u nekom redu i pod kontrolom. Za bilo kakav ilegalni posao svi su od njega tražili dozvolu. A sada ga nije bilo. Dozvola za bilo šta više nikome nije bila potrebna. Niko nije vjerovao nikome. Pucnjave, pa čak i bombaški napadi, postali su svakodnevnica. I u takvim uslovima, reprezentacija je krenula na Mudnijal.
„Teško je ostati koncentrisan, ali pronalazim motivaciju u dobrim stvarima koje će doći. Pokušavam da svakog dana malo čitam Bibliju, u njoj, kao obilježivače, držim dvije fotografije. Na jednoj je moja pokojna majka, a na drugoj moja vjerenica“, reći će prije odlaska na svoj poslednji put Andres Eskobar, tada dvadesetsedmogodišnjak koji se upravo vjerio sa dugogodišnjom devojkom Pamelom Kaskardo.
Eskobar je dječački naivno vjerovao da sport može da zaustavi nasilje koje uništava državu koju voli. A opet, ne mislimo li svi mi da će nas upravo neki sportski uspjeh izdići iznad nas samih i pomoći nam da bude bolje?
„Vidio je fudbal kao školu života. Školu koja nas uči pravim vrednostima i toleranciji. Koja nas uči da pobjeđujemo i gubimo, da prihvatimo druge i budemo jedinstveni. Andres je uvek ostao vjeran tom svom uverenju“, rekao je njegov prijatelj, novinar i diplomata Cezar Maurisio Velaskez.
Kolaps na terenu (i van njega)
Kraj je počeo u Pasadeni. Na krilima nade koja se rodila iz očaja, Kolumbija je u prvom meču na Mundijalu izgubila od daleko slabije Rumunije 3:1. Igračima je to samo pojačalo moralnu i psihološku krizu. Do njih su stizale priče o ogromnim svotama novca izgubljenim na kladionicama, a sve je postalo i mnogo gore. Nezadovoljstvo takozvane ‘crne ruke’ zbog gubitka novca i igre koju je tim prikazao na terenu postalo je, recimo to tako, opipljivo. Crna ruka pojavila se na ekranima televizora u sobama igrača, umesto pozdrava dobrodošlice. Nakon smrti Pabla Eskobara, sin defanzivca Luisa Erere je bio kidnapovan, ali je vraćen u Medeljin. Nakon poraza od Rumunije, misteriozno je stradao u saobraćajnoj nesreći. Pregazio ga je automobil. Igrači su živjeli svoju noćnu moru. Kapiten se trudio da pomogne kako je znao i umio.
„Te noći, Andres mi je pravio društvo. Želio sam da odustenem i da se vratim kući, ali on mi je rekao – cijela zemlja zavisi od tebe, ovo je naš jedan i jedni pokušaj na Svjetskom prvenstvu“, ispričao je kasnije Erera.
To je raspoloženje u kome se Kolumbija pripremala za meč drugog kola u kome je trebalo da se sastane sa domaćinom Amerikom. U Medeljinu je sve pucalo po šavovima. Na Floridi je selektor zakazao sastanak sa igračima koji su praktično svi primili prijetnje smrću. Selektor je upozoren – ako na terenu bude iskusni veznjak Gabrijel ‘Barabas’ Gomez, cio tim će biti ubijen. Iako je on bio ključni igrač tima, selektor je ipak birao živote igrača. Znao je šta je cijena i zašto je takvu prijetnju dobio. Vlasnici klubova na taj način su željeli da podignu cijene svojim igračima i nije ih bilo briga što to ugrožava interes reprezentacije. (Zvuči poznato, zar ne?)
Strah je paralisao igrače. Niko tokom sastanka nije rekao ni riječ.
„I tako smo ušli u meč protiv SAD“, rekao je poslije selektor Maturana.
„Napadali smo sa svih strana, ali lopta jednostavno nije željela u gol. Nastavljali smo sa napadima. Ali, dođe taj jedan momenat u kome se samo u tebe uvuče misiao o onome što se dogodilo. A to je bilo u 22. minutu“, prisjetiće se Adolfo Valensija.
Sve brane koje su napravili da se zaštite su se srušile.
Istegnut do maksimuma, u želji da zaustavi loptu koju je ka golu njegovog tima poslao Džon Harks, Eskobar je tek toliko dotakao loptu da je zakotrlja u mrežu. U tih nekoliko sekundi tišine ležao je na travi sa glavom u rukama. Bio je to prvi autogol u njegovoj profesionalnoj karijeri. Polako je ustao i krenuo ka centru. I svi su znali. Vjerovatno je znao i on.
U Medeljinu, njegov devetogodišnji sestrić rekao je svojoj majci:
„Mama, ubiće Andresa“.
„Ne dušo, ljude ne ubijaju kada naprave grešku. Svi u Kolumbiji vole Andresa“, pokušala je da ga utješi majka. Ili je tješila sebe.
„Vidio sam mu lice i osjetio duboku bol. Predosjećao je“, rekao je Aleks Garsija.
Ničije rane nije zaliječila pobjeda protiv Švajcarske u trećem kolu. Kolumbija je, paralisana strahom, bila sopstvena sjenka. Tuga zbog onoga što su ostavili kod kuće i prijetnja onoga što će ih tamo dočekati sasjekla im je krila. A ni gospođica Fortuna nije stajala na njihovoj tribini tih dana.
Ko je ubica? Fudbal ili društvo?
Bio je mlad. I želio je da živi. Želio je da vjeruje da ima pravo da živi. Te noći, svoje posljednje, odlučio je da izađe sa prijateljima prvi put od kada se vratio iz Amerike. Pozvao je i Ereru, ali ga je ovaj upozorio da je bolje da obojica ostanu kod kuće. Isto mu je rekao i selektor.
„Ne. Ljudi moraju da me vide“.
A vidjeli su ga pogrešni ljudi. Počelo je sa uvredama. Pokušao je da ode, ali ga je jedna nasilna grupa pratila. Sjeo je u automobil, prešao na drugu stranu parkinga i pokušao da objasni da je taj autogol bila nenamjerna greška. A onda se začuo prvi pucanj. A za njim još pet.
Gol! Gol! Gol! Gol! Gol!
Trideset minuta kasnije, Andres Eskobar bio je mrtav.
Pretpostavljalo se, a tako je i danas, da je ubistvo bilo osveta za ogromne svote novca izgubljene u opkladama. Dva svjedoka dala su policiji broj registarske tablice jednog od automobila u kojima je pobjegla grupa osumnjičena za ubistvo. Automobil je bio registvovam na braću Galjon, Pedra i Huana, koji su se odmetnuli od grupe Pabla Eskobara i pridružili se Pepes kartelu.
Ako je vjerovati Eskobarovoj desnoj ruci, Džonu Džairu Veleskezu Vaskezu, koji služi kaznu za 300 ubistava, braća Galjon su odmah nakon pucnjave platila tri miliona dolara Karlosu Katsanu da potkupi tužioca i da istragu usmjeri na njihovog telohranitelja koji je bio prisutan u vrijeme ubistva. Da li je on pritisnuo obarač (i koliko puta) ostaje nepoznato, ali dan nakon pucnjave Umberto Kastro Munjoz je uhapšen i priznao je da je ubio Andresa Eskobara.
Osuđen je na 43 godine zatvora. Pušten je nakon 11 – zbog dobrog vladanja. Braća Galjon su oslobođena svake sumnje. Vaskez takođe tvrdi da ubistvo nema nikakve veze sa novcem od klađenja i sa autogolom koji je postigao nesrećni Eskobar.
„Andresova greška je bila što im je odgovorio. Nakon što je Pablo ubijen, braća Galjon su toliko nadogradila svoj ego da niko nije smio da im odgovori, pa ni Andres. Sve to nije imalo nikakve veze sa klađenjem. To je bila samo svađa“.
Pravda! Pravda!
Više od 120.000 Kolumbijaca došlo je da na posljednji počinak isprati Andresa Eskobara. U drvenom kovčegu, prekrivenom zastavom Kolumbije, kapiten je unijet u košarkašku halu u Medeljinu. Predsednik Kolumbije Cezar Gavirija nad njegovim je grobom rekao da je Eskobar žrtva apsurdnog nasilja koje mori cijelu zemlju.
Desetine hiljada ljudi na ulicama su uzvikivale „Pravda! Pravda! i ispratile Eskobara do posljednjeg konačišta. Ujedinjeni u bolu i molitvi, Kolumbijci su njegov grob zalili suzama i obložili cvećem. Gotovo 30 godina kasnije cvijeće i suze svake godine sjećaju cijelu Kolumbiju na smrt „fudbalera koji je ubijen jer je postigao autogol“. Kada bi sve u životu bilo tako jednostavno.
Eskobara nije ubio fudbal.
Eskobara nije ubio autogol.
Eskobara nije ubio poraz.
Eskobara je ubila želja za moći.
Eskobara je ubio tuđi zluradi ego.
„Naše drštvo živi u uvjerenju da je fudbal ubio Andresa. Ali, Andres je bio fudbaler koga je ubilo društvo“, mudro će reći Fransisko Maturana.
„Život se ne završava ovdje“.