Da bi što kvalitetnije provele vrijeme, u Centar za starije osobe “Hatidža Mehmedović” u Potočarima nedavno su smještene prve korisnice. Riječ je o kompleksu objekata nastalom iz projekta “Ljubav za majke Srebrenice”, koji pružaju smještaj i brigu za majke Srebrenice i okolnih područja.
Šuhra i Ajiša Malić prve su korisnice Centra za starija lica “Hatidža Mehmedović” u Potočarima. Objema su u genocidu ubijeni sinovi.
“Njih sam dva izgubila. Тrinaest godina kako su ukopani, a lani 14. Fuadu smo glavu doturali i jednu cijev noge. To je bolno. Jedva sam to preživila. A u Kravici je ubijen, u hangaru”, priča Šuhra Malić.
“Pa brat mi isto kad je išo dole za Bratunac, on je isto nesto, svašta je se preživilo, kakvi, svašta sine”, kaže Ajiša Malić.
Godine nisu umanjile bol, kazuju nam majke Šuhra i Ajiša, ali jesu donijele bolest, nemoć i samoću. Dolazak u ovaj centar smatraju ispravnom odlukom, jer nisu više u stanju da se o sebi u udaljenom selu brinu same.
“Fino nam, čisto. Sve ove cure. Kafu donesu, hranu donesu, usisaju, očiste sve…”, riječi su Šuhre.
Centar za starija lica “Hatidža Mehmedović” u Potočarima nastao je iz projekta Međunarodnog fonda solidarnosti EMMAUS koji nosi naziv “Ljubav za majke Srebrenice”. Podrazumijeva obilazak majki u mjestima u kojima žive, kućnu njegu i dodatnu brigu. Sve to sada funkcioniše paralelno sa novootvorenim centrom koji ima apartmanski dio sa 36 kreveta, ali i ambulantu.
“Lijepo nam. Eto nas dvije imademo. Ove nam dobre sve vod cure, kakvi, šta god nam treba, one su na nogama i šta god one nas služe. One su moja đeca, ja ih drukčije ne rastavljam”, kaže Ajiša.
“Pored toga je i ovo mini naselje sa osam kuća koje smo željeli da napravimo iz razloga da pokušamo preslikati instituciju komšiluka iz sela u kojima majke borave trenutno ili u kojima su boravile da bi na neki način zadržali taj duh komšiluka i u ovom ovdje okruženju”, ističe Elmedin Škrebo iz Međunarodnog foruma solidarnosti EMMAUS.
U posjetu Centru dolaze i majke iz okolnih sela da obiđu svoje prijateljice i razmotre opciju trajnog boravka ovdje. Pričaju nam teške životne priče. Žele što duže ostati u svojim domovima znajući da će i ovdje imati svu potrebnu njegu, ali i društvo.
“Ja sam i muža izgubila i dva sina. Za mene ovo puno znači. Ja planiram ovdje da dođem zato što nemam nikoga. To sam odlučila od prvog dana, ali dok god sad mogu, ja ću da budem tamo i doću”, kaže Saliha Osmanović iz Srebrenice.
“Samo što mi je najteže, godina po godina, a još mi kosti sina nisu našli i to mi je najteže, u tome sam najgore. Ne mogu nikako da zaboravim, ne mogu ono što prespavam, pa ne znam za sebe, onda to zaboravim, al čim se probudim, on mi je na misli. Kad ne budem više mogla da ustanem, ali da mi je još malo u mojoj kući da budem. Sve još nadam se, kao tu sam, djecu svoju rodila, pa odhranila”, priča srebreničanka Beguna Salihović.
Svaka priča srebreničke majke je specifična i teška. Odvojiti se od kuće u kojoj su sretno živjele nije jednostavno. Kako najavljuju iz Centra za starija lica “Hatidža Mehmedović” u Potočarima, uskoro će se na ovom mjestu organizovati i dnevna druženja, ali i različite vrste događaja i radionica, sve sa ciljem da dani u starosti majkama Srebrenice budu što ugodniji.
(Fena)