Penzioneri su u našoj zemlji sinonim za preživljavanje – posebno oni koji imaju male penzije, a nemaju potomstvo. Ako nemaju djecu, a sami ne mogu – rješenje je dom. Ali, ako imaju male penzije, sebi to ne mogu priuštiti. Kako onda do doma – za one kojima je to jedina opcija?
Prema riječima većine penzionera, bez pomoći svojih najbližih – posebno onih koji rade u inozemstvu – starački dom postaje nemoguća solucija.
Fatima Čavkić je već četvrtu godinu u staračkom domu, s kojim je zadovoljna, ali navodi da upravo njen boravak u staračkom domu ne bi bio moguć bez pomoći svoje djece:
„Da sam samo sa penzijom i da mi nije djece, ne bih mogla. Od muža penzije imam samo 300 KM. I šta bih onda?“.
Hasan Duraković nekoliko godina svoje utočište nalazi u staračkom domu, nakon što je više od 40 godina provedenih u Švicarskoj riješio da se vrati. Iako se čini kao tužna sudbina, prema njegovim riječima, stekao je prijatelje i ništa mu ne fali:
„Bilo mi je ljepše kod kuće, ali ne mogu sam – umrla mi je žena prije osam mjeseci. Sam – pobudaliti. Fino mi je ovdje, nemam se na šta požaliti“.
U jednom od bihaćkih domova, koji postoji od 2016. godine, svi kapaciteti su popunjeni, a osnovni zadatak im je kako navode, pružiti sve ono što ima pruža i porodica.
„Nudimo sve ono što im je potrebno, od zdravstvene njege pa dalje – a posebno fokus ide na socijalni život. Imamo korisnika koji su tu samo na druženju, koji su težeg stanja, pa svakom pružamo ono što bi i porodica“, objašnjava za FTV Ines Alagić, direktorica Staračkog doma Villa Adriana.
Iako su starački domovi za osobe treće životne dobi većinom ugodna mjesta, mnogi, nažalost, ne mogu sebi platiti boravak – mjesečni košta između 1600 i 2200 KM.
