Savremeno društvo našlo je odličan način okupiranja dječije pažnje i to najrazličitijim vrstama ekrana. Od televizijskih crtanih filoma do upotrebe različitih multimedijalnih sadržaja za svaki dio dana i noći. Ovakav vid zabave za dijete može neprekidno trajati i satima, što roditeljima omogućava mir i vrijeme da izvrše svakodnevne obaveze. No, taj val boja i zvukova predominatan je u dječijem mozgu, naročito u periodu ranog razvoja, a ubrzo dijete postaje ovisno o ekranima.
Stoga, struka u praksi sve više koristi pojam ekranizam, koji nije slučajno izvedenica od riječi autizam, budući da ponašanje djece uveliko podsjeća na ovaj poremećaj u ponašanju. Za razliku od autizma, ekranizam se može liječiti, no za uspjeh je potrebno mnogo rada.
Već tri godine Ermina Kadrić u Udruženje „Svijet u slikama“ u Zenici dovodi šestogodišnjeg sina Imrana na terapiju. Iako je Imranu uspostavljena osnovna dijagnoza, za odstupanja u njegovom razvoju veliki faktor imali su ekrani kojima je bio izložen.
„Moj Imran bio je 24 sata ispred TV-a, svaki dan je gledao crtiće. Samo da ga nahranim, samo da još ovo uradim, neka on sjedi miran… tako je teklo dvije-tri godine dok nisam uvidjela da se otelo kontroli, te smo kroz preporuku terapeuta izbacili televiziju iz kuće i mogu reći da je od tada napredak jako vidljiv“, priča ta FTV Ermina.
No, porodica Kadrić nije izuzetak. Rapidan rast broja slučajeva ekranizma primijećen je s pojavom različitih mutimedijalnih uređaja. Naročit rast zabilježen je za vrijeme pandemije koronavirusa, kada su djeca zabavu pronalazila isključivo u domovima.
„Sigurno je oko 450 tretmana vezano za ekranizam u ovoj godini“, ističe za FTV Kenan Strika, psiholog u Centru za rani rast i razvoj Doma zdravlja Zenica.
Ova jednosmjerna komunikacija s ekranima brzo razvija poremećaje u ponašanju poput teškoća u govoru, a najraniji je nedostatak pažnje zbog čega se najčešče sumnja na autizam.
„Dijete živi u svom svijetu, ne uspostavlja kontakt očima, ne obraća pažnju na to da li je neko ušao u kuću ili nije, on to ne primijeti, to je sve autizam. Međutim, ono što je sada još strašnije jeste da dijete urednog razvoja, koje je rođeno zdravo, bez nekih poteškoća, bez genetskih predispozicija, uz TV razvija slične simptome“, naglašava Strika.
„Tokom tretmana utvrdi se da to nije autistični spektar nego je to dijete urednog razvoja bilo izolirano iz neke pozitivne poticajne sredine“, objašnjava Lidija Solo, terapeut u Udruženju „Svijet u slikama“ Zenica.
Totalna izoliranost od ekrana prva je stepenica terapije u kojoj najodlučniji moraju biti roditelji jer se tada ispoljavaju neprihvatljivi oblici ponašanja.
„Najprije tretiramo burne reakcije i da odlažu svoju potrebu, da nauče čekati na svoj red. Gledamo da pružimo podršku pozitivnom ponašanju, a ne da se kažanjava negativno“, dodaje Solo.
Iako sveprisutna u današnjem društvu, bolest ekranizma još nije uvrštena u svjetsku klasifikaciju. No, brojnost djece sa simptomima na koje ukazuje struka alarm su za cjelokupno društvo, a naročito roditelje da – ukoliko želimo zdravu djecu – moramo im vratiti djetinjstvo kakvo smo i sami imali – stimulativno i bez ekrana.