Posjet veletržnici u Tasovčićima kraj Čapljine otkrio je svu bijedu bh. poljoprivrede, piše Večernji list BiH. Što drugo reći na činjenicu da građani Bosne i Hercegovine u ovom trenutku jedu francuske, austrijske i njemačke krumpire?! Cijena je ujednačena – 1,30 KM, domaćih ima samo u tragovima. Otkrili smo i njih. Na prvu, po veličini gomolja, zaključili smo da su odnekud s brdskog područja. Stalni prodavač na veletržnici Ante Tolj iz Ljubuškog to je i potvrdio informacijom da su s Drinovačkog Brda u općini Grude, naselja na padinama biokovskog masiva.
– Ujutro rano bude i mladih domaćih krumpira, cijene se 1,50 KM. Po toj cijeni brzo se rasprodaju – kaže Hilmo Krehić, stalni prodavač iz Radišića kod Ljubuškog.
Ljubuški rani i kasni
U daljnjem razgovoru doznajemo da je riječ o krumpirima povrtlara iz sela na jugozapadu Ljubuškog – Šipovače, Vojnića i Veljaka. Dakle, proizvođači koji su proljetos na tržište plasirali ljubuški rani odlučili su se i za sadnju, da ih tako nazovemo, “jesenskih kasnih” krumpira. Sudeći po činjenici da se ujutro rasprodaju, bio je to pun pogodak. Treba reći da poljoprivrednici iz tog dijela Ljubuškog imaju veliku komparativnu prednost u odnosu na ostatak Hercegovine, vodonatapni kanal izgrađen pedesetih godina prošlog stoljeća kojim voda do njihovih njiva ili plastenika stiže bez troška.
Mora im se priznati i težačka inventivnost, pratili su razvoj situacije i po kišovitom svibnju zaključili da će ove godine biti nestašica jednog od najvažnijih prehrambenih artikala – krumpira. U tom razdoblju stizale su vijesti o poplavljenom Lijevču polju i drugim poljima oko Banje Luke, zatim dijelovima Semberije, otkuda u hladnijem dijelu godine stižu krumpiri. Pratili su razvoj situacije i pravodobno reagirali. Od upućenijih u problematiku doznali smo da bi tih “jesenskih kasnih” u ljubuškom kraju bilo i više da se moglo naći odgovarajuće sjeme. Poduzetniji su tragali sve do Banje Luke, gdje su našli manje količine, i njima je to, kako se žargonski kaže, upalilo. Drugi su sadili sitne proljetne gomolje, pa su im prinosi manji.
No, to su male i površine i količine da imaju utjecaja na tržište ove kulture. Bosna i Hercegovina od polovine jeseni gladna je krumpira. Kako se dogodilo da već u listopadu nema jedne od osnovnih živežnih namirnica? Kiše i poplave proljetos su bile i u Francuskoj, Njemačkoj, a prave nepogode u brdovitoj Austriji, a imaju krumpira za izvoz? U poljoprivrednom sektoru mislimo na državne i entitetske institucije – ministarstava poljoprivrede u entitetima pa ministarstva u deset županija u Federaciji, zatim zavode poljoprivrede u županijama, općinske odjele poljoprivrede, fakultete… Nikad više zaposlenih, a nemamo što jesti. Krumpir je, otkada su ga španjolski konkvistadori 1536. godine prenijeli u Europu, postao strateška namirnica.
Domaći samo kupus
Oduvijek se smatralo da BiH, kao brdsko-planinska zemlja uz povoljne uvjete, za svoje potrebe proizvodi dovoljno krumpira i kupusa. Podsjećamo da na brežuljke otpada četvrtina površine BiH, a na planine više od 40 posto površine. To su područja idealna za uzgoj krumpira i kad polja plivaju. Očito je da ih dovoljno nema ni u Glamočkom ni u Nevesinjskom polju, a ni na Romaniji, gdje se sade velike količine. Inače, na čapljinskoj veletržnici već desetak, pa i koju godinu dulje, početkom zime, poslije Nove godine, uz nešto hrvatskih pojave njemački krumpiri. Ove godine stvar je ozbiljnija čim se u nerazvijenu Bosnu i Hercegovinu uvoze iz bogatih zemalja Europske unije – Francuske, Njemačke i Austrije.
Inače, na veletržnici smo vidjeli još sličnih čuda, kao što su svježe šljive iz Moldavije, da češnjak, mrkvu, kruške iz Srbije i ne spominjemo. Od domaćih kultura ima jedino kupusa, koji je oko 0,50 KM, i zeleni – blitve, špinata, zelene salate, raštike, poriluka…, koji se zbog visokih temperatura u okružju malo traži.
(Večernji list)
