U školu su krenula i djeca iz Konjevć Polja i drugih povratničkih mjesta Općine Zvornik, Milići i Bratunca koja nastavu pohađaju u improviziranom objektu u Novoj Kasabi kako bi ostvarila pravo na izučavanje nacionalne grupe predmeta i Bosanskog jezika koji im je uskraćen u školama u Republici Srpskoj. Borba roditelja da djeca uče bosanski, a ne bošnjački jezik traje već punih deset godina. Svi su ih zaboravili, i institucije vlasti u BiH, ali i Međunarodna zajednica koja nikada nije reagirala zbog uskraćivanja prava djeci na adekvatno obrazovanje.
Džemil Mustafić, povratnik u selo Rašljeva, ima troje djece.Jedan je od brojnih roditelja povratnika koji se borio i pred zgradom OHR-a još 2013. godine da im djeca imaju pravo na Bosanski jezik. Nikada im ni vlasti u BiH ni Međunarodna zajednica nisu pomogli da u školama ostvare svoje pravo, pa su bili primorani djecu upisati u Novu Kasabu, gdje u ovom improviziranom objektu ,već deset godina, djeca pohađaju nastavu prema planu i programu Kantona Sarajevo.
DŽEMIL MUSTAFIĆ, roditelj
“Stalo mi je. Da mi nije stalo, ne bih djecu vodio 13 kilometara dovde, do one mi je dole škole pet kilometara. Ja sam se borio za Bosanski jezik, a ne da moje dijete uči Srpski jezik. Svaka čast, ja poštujem i njihov, ali neka poštuju i oni moj. Hoću i ja da imam svoje pravo ovdje i trebam da imam kao građanin”.
Aid Muminović ima četvero djece, a zbog toga što mu djeca idu ovdje u Novu Kasabu u školu, on se svaki mjesec odriče dječjeg doplatka u iznosu od 750 KM kako bi mu djeca učila Bosanski jezik. Kao povratniku, uskraćivana su mu i druga prava. Njegov sin kao dijete s poteškoćama u razvoju nije uspio ostvariti pravo na redovito školovanje u Drinjači, a ovdje u novoj Kasabi nastavnici su ga odmah prihvatili i tu je već osam godina.
AID MUMINOVIĆ, roditelj
“Jedno dijete srpske nacionalnosti iz Kamenice isto ide s tim smetnjama. Kao njega mogu, moje ne mogu.Nisam više ni tražio dalje školu. Znači i vi ste se morali odreći ovih 750 maraka samo zato što vam djeca idu ovdje u školu”.
I zaista, politika se i skoro trideset godina nakon rata poigrava sa životima ovih ljudi i njihove djece. A iako su se prije više od dvadeset godina vratili na svoju zemlju, još ih se smatra povratnicima o čijim pravima se odlučuje daleko odavde. Već deset godina i vlasti u BiH i Međunarodna zajednica dopuštaju da djeca nastavu pohađaju u ovom improviziranom edukativnom centru.
ADIS MEHIĆ, roditelj
“Ovdje je nedovoljan broj učionica, nema sale, nema jednostavno terena, magistralni je put pored. Izloženost djece opasnostima. Ali to je jednostavno da mi neko uskraćuje pravo koji ću ja jezik učiti. Znači, ako mogu učiti ruski i engleski, a da ne mogu svoj matični.To je nametnula ova politika, kako da vam kažem.Nacionalna, koja ne vodi ni u kom smjeru kompletan narod ni kompletno društvo. Znači nanosi štetu cjelokupnom društvu”.
Umjesto da je danas za djecu i roditelje najradosniji dan u godini, ovaj dan za mnoge je prepun neizvjesnosti za njihovo sutra. Uskratili su im pravo na maternji jezik, a onda i materijalna prava. Bez kojeg prava još djeca trebaju ostati, da bi se ogromni nevladin sektor i institucije s prefiksom zaštite ljudskih prava pobrinuli za učenike i mlade povratničke obitelji u Zvorniku, Milićima, Bratuncu, Srebrenici, ali i u drugim mjestima u Republici Srpskoj koje muči isti problem.
