Iako većina svjetske i inače pismene populacije Morseovom abecedom ne zna ni napisati ni izgovoriti ni otkucati vlastito ime, međunarodni poziv upomoć, SOS, znaju vjerovatno svi. Tri tačke, tri crte, tri tačke ili tri kratka, tri duga, tri kratka zvučna ili svjetlosna signala univerzalan je kod koji je u upotrebi malo više od jednog stoljeća.
SOS, ako ste se pitali, ne znači baš ništa. Barem ovako kucan, i s pauzom među slovima (bez pauze na našem jeziku ćete vikati “sos ili umak”, a ne “upomoć”). U internetskim bespućima i kafanskim razgovorima ipak se često mogu čuti objašnjenja ove “kratice”.
“Save our souls” (Spasite naše duše) ili “Save our ship” (Spasite naš brod), “značenja” su slovima/glasovima SOS pripisana najobičnijom narodnom etimologijom.
Signal SOS kao univerzalni signal za poziv upomoć prvi je put predstavljen 1905., a usvojen je 1906. godine na Međunarodnoj radiotelegrafskoj konvenciji u Berlinu. Nekoliko godina ranije se, iako ne globalno, počeo koristiti kod CQD, koji se lako mogao pogrešno protumačiti ili čuti. Kako bi se to izbjeglo, usvojen je ovaj puno jednostavniji kod, koji se lako prepoznaje i okom i uhom.
Usprkos tome što je SOS bio službeni poziv upomoć, godinama nakon njegova uvođenja još se koristio i stari CQD ili njihova kombinacija, što je stvaralo dodatnu pomutnju u telegrafskoj komunikaciji u hitnim situacijama.
I s Titanica je 1912. godine odašiljana kombinacija kodova SOS i CQD, a jedan preživjeli telegrafist otkrio je da su se čak i šalili da im je ovo možda posljednja šansa da iskušaju taj “novi” kod SOS. Kada je svijet zgrozilo Titanicovo potoniće, SOS je postao standardni međunarodni poziv u pomoć.
