Bicikl glavu čuva, a kapa je krasi, kaže Dragoljub Ostojić, kojeg njegovi sugrađani u Gradišci poznaju po nadimku Buco Mašina. “Nadimak od dvije riječi su zapravo moje ime i prezime, zato ih ja i pišem velikim slovom”, priča Buco. Zajedno smo se uputili ka sportskoj dvorani “Arena” u Gradišci.
“Ja ću u prodavnicu, idem po namirnice. Mali bicikl marke poni ima višestruku namjenu. Koristan je za prevoz i za rekreaciju. Nema dana bez bicikla, tako je kod mene”, objašnjava naš sagovornik. Put kratak, a tema napretek. Slušamo i bilježimo.
“Rođen sam u Beogradu, odrastao u Novom Sadu, doselio sam se u Gradišku 1975. godine. Bio sam popularan muzičar i muzika me ovamo dovela. Svirao sam sa orkestrom u uglednim restoranima i kafanama. Došao i ostao”, hronološki započinje svoju životnu priču. Bicikl vozi pored, zastajkuje, pokazuje sjedalo i gume, guvernal… Opisuje svaki dio bicikla.
“Prvih godina moga boravka u Gradišci imao sam veliki i skup bicikl. Dok sam svirao, neko ga je ukrao. Požalio sam se društvu u kafani. Meni nepoznat čovjek kaže: “Imam ja neki stari, mali bicikl, daću ti.” Sažalio se. Dobro, hvala ti, ako si tako odlučio. I ode on kući, vraća se za pola sata i nosi bicikl. Nije imao gume pa ga nije mogao voziti. Bicikl na leđima. Rekao mi je: “Evo ti, popravi, pa se služi. Dobar je. I napomenu da ga je kupio 1960. godine.”
Tako se Buco domogao bicikla. Popravio ga, ofarbao, uredio, više puta mijenjao gume. Sada ga čuva, kao samog sebe. Kako tada, davne sedamdeset i neke, tako i danas.
Ne odvaja se od bicikla. Gdje god se zaputi, bez ovog bicikla ne ide. Prešao je, po njegovoj procjeni, hiljade kilometara ili pola svijeta, ako bi se po kilometraži određivalo.
“Nekada su me prozvali Buco Mašina, jer sam svirao moćne i skupe muzičke instrumente, klavijature najčešće. I sada sviram, ali rjeđe. A pošto bicikl vozim svakodnevno i svuda, možda me prozovu i Buco Bicikl, to ima više smisla. Bicikl čuva zdravlje, to je istina”, uvjeren je naš sagovornik. Prepričava i anegdotu.
“Jednom sam parkirao bicikl ispred robne kuće i na njemu napisao, na cedulji bijelog papira, uzmi, posluži se i vrati ga na isto mjesto. Pratio sam iz kafane, neki su zagledali, mjerkali bicikl, slikali cedulju i bicikl, ali niko nije htio da ga koristi po mojoj preporuci niti da ga ukrade. Promijenila su se vremena.”
Hvali se Buco novim biciklom koji mu je kupio zet, ali ovaj mali bicikl njemu je mnogo praktičniji. Nekako mu je, kako kaže, prirastao srcu. Zato ga ostavlja samo kada ide na spavanje. Ima i originalnu ideju, zavještanje najbližima.
“Kada umrem, mada za to nije vrijeme, doktor mi je rekao da sam apsolutno zdrav, obavezao sam kćerku i zeta, i ženu, ako me nadživi, da sa mnom sahrane i ovaj bicikl. Zaslužili smo to obostrano, i ja i bicikl”, reče Buco Mašina, ili Buco Bicikl, a zapravo Dragoljub Ostojić, mahnu u znak pozdrava i ubrzano, na biciklu, ode u pravcu marketa.
(Nezavisne)
