Život u Srebrenici nikada nije prestao biti povratnički, a time ni lagan. Ljudi koji su se vratili ili nikada nisu ni odlazili, uglavnom žive od poljoprivrede, čekajući bolje dane i ostvarenje prava koja im pripadaju. Sanela Avdić u poljoprivredi je od 2007. godine, a u Srebrenicu se s mužem i tada devetomjesečnim sinom vratila još 2001. godine. Povratnički život za njih nije bio lak, ali zahvaljujući kravama uspjela je othraniti i školovati troje djece.
Njena djeca danas idu u školu, a troškovi školovanja nisu mali.
“Djeca idu u školu, znači, moraš dati djetetu. U šest sati ide, u dva se vraća, ima autobus. Kad su u srednjoj školi, pola plaćamo mi, pola federalno. Ja dam 60 maraka svaki mjesec, dadne federalno i nešto općina. Za osnovnu školu oni daju sredstva za gorivo i to, mi ne dajemo ništa, hvala Bogu”, priča Sanela.
Iako im je poljoprivreda osnovni izvor prihoda, stalno nailaze na prepreke. Njihova trošna štala vapi za obnovom, ali su dosad svaki put odbijeni kada su tražili donacije. “Predavali smo za štalu, predavali smo za sve. Nikad ništa da dobijemo. Jednom smo isto predavali za traktor. Rekli su da smo dobili trimer, a ni taj trimer nismo dobili. Uslovi su nikakvi. Plavila mi je voda četiri-pet puta”, kaže Sanela.
Samo nekoliko stotina metara dalje žive Nada i Rašo Orašanin, koji se poljoprivredom bave već 46 godina. Imaju pedeset grla stoke i cijeli su život posvetili radu na zemlji. Njihova priča mnogima bi izgledala teška, ali oni ne znaju za drugačije.
“Nigdje nismo radili u preduzeću. On ima penziju, to smo uplaćivali. Sve smo othranili od poljoprivrede”, kaže Nada.
Ipak, nakon dugogodišnjeg truda, i njima ponestaje snage.
“Nemamo više života. Ostavit ću jednu-dvije krave da imam sira, kajmaka i mlijeka”, dodaje Nada.
Rašo potvrđuje da je život poljoprivrednika izuzetno težak, pogotovo jer i dalje obrađuju zemlju bez mašina, a sve je manje onih koji bi živjeli od rada na zemlji. “Mislim da, ko hoće da nagrdi čovjeka, kaže:
‘Vidi ono seljaka kakav je, smrdi, ne možeš mu prići’. Što se tiče pomoći, meni niko nije pomogao. Pošteno rečeno, nisam ni mnogo tražio, ali pokušat ćemo ove godine”, kaže Rašo.
Unatoč svemu, nada ih ne napušta. Sanela priželjkuje novu, obnovljenu štalu, dok Nada i Rašo sanjaju makar o lijepoj i mirnoj starosti.
