Svako naše selo ima nekog domaćina, ili više njih, koji hoće u svakoj prilici priskočiti u pomoć, svakom kome je to potrebno, a da su pri tom i svestrani ili višestrani i da se u svašta, barem po malo, razumiju. Takav je u selu Luka Hamo Zulanović, koji kroz smijeh počinje svoju priču.
„K'o vegeta si, svud’ se nađeš, da te nema trebalo bi te izmisliti, rekao mi je jedan komšija nedavno, jer ja sam ti od svega po malo“, kazuje Hamo Zulanović.
Hamo je bio tek upisan u srednju školu u Olovu ‘92. godine i rat je prekinuo njegovo školovanje u medicinskoj školi da bi nakon rata nastavio u šumarskoj koju je i završio i sada je po formalnom obrazovanju šumar, ali je kasnije išao i na razne edukacije i o tome ima certifikate, tako da za sebe kaže da je i veterinar, šumar, medicinski tehničar i doktor, vatrogasac, vozač hitne pomoći koju takođe pruža, spasilac i rukovalac teških mašina…,
Hamo je je rođen u selu Luka, koje je smješteno u vrletima Žepske planine što se tu survavaju u kanjon rijeke Drine. Luka je na oko 960 mn ispod Zlovrha, planinskog prevoja koji 1.525 metara nadmorske visine. Kad je 1992. godine počeo rat u Bosni i Hercegovini Hamo je bio tek upisan u srednju školu u Olovu. Nakon rata se 2001. godine vratio u svoje porušeno selo. Mjesna zajednica Luka se sastoji od dva sela Luka i Krušev Do i njega su izabrali za povjerenika u Mjesnoj zajednici.
„Od tada su na mene navikli da pomažem u svemu“, počinje priču Hamo i nastavlja: Kad se komšiji ovca ja'nji, zovi Hamu. Kad se krava teli, zovi Hamu, kad treba nekoga doktoru za nešto voziti, zovi Hamu. Ako je neko prehlađen i tako te neke stvari, odem izmjerim pritisak, a ako mu je doktor propisao injekcije da ne bi svaki dan išao u Srebrenicu 50 kilometara u jednom pravcu ja onda i injekcije dajem“, kazuje Hamo Zulanović.
Kada je nakon povratka ponovo konstituisana Mjesna zajednica mještani su ga izabrali za predsjednika, a na izborima prošle sedmice je po četvrti put put dobio povjerenje svojih komšija. Hamo s ponosom priča o onom što se ovdje radilo, uradilo ili još uvijek radi, a da je i on u sve bio uključen.
„Uvijek je se moglo više i bolje. Počeli smo iz povratničkih šatora, a za ovo godina izrađeno je stotinjak kuća, škola jedna obnovljena i jedna novoizgrađena džamija ,oko 10 kilometara asfalta do oba sela. Nas ovdje sam život, uslovi u kojima živimo tjera da se se snalazimo i naučimo svašta raditi. Ja sam rođen u jednoj veoma siromašnoj porodici i od malih nogu sam morao raditi, učiti i što hoću i što neću. Oduvijek sam želio da pomažem svima tako je i danas, ja ne gledam je li to Srbin, Hrvat, Bošnjak i to me najmanje zanima“, kazuje Hamo i prepričava jednu od mnogih situacija u kojim se našao radeći u Nacionalnom parku Drina.
„Desilo se da sam u 11 sati uveče, vraćajući se iz Srebrenice na Šarenoj bukvi (jedan od vidikovaca u NP Drina pri, aut) našao jednu porodicu, pomažu, ne znaju gdje su, izgubili se. Bili su porijeklom iz Sombora, ali su od djetinjstva u inostranstvu te smo se teško i sporazumjeli. Šta ću sa njima ne vrijedi da im objašnjavam da imaju još 25 kilometara puta kroz šumu da bi došli do civilizacije, zalutat će još gore i povedem ih svojoj kući u Luku, prespavaju i sutradan ih ispratim do asfalta. Nedavno sam od njih dobio jedan paketić u znak zahvalnosti i u avgustu ih očekujem da dođu i budu moji gosti“, kaže Hamo.
Hamo je, ističe, vjernik pa vjeruje da mu nekako i Allah omogući da se nađe u pravo vrijeme na pravom mjestu i tako pomogne nekom ko je u nevolji. To mu se desilo više puta kaže, a posljednji put (o čemu je N1 pisao) je bilo nedavno kada je u susjednom Krušev Dolu na 8 kilometara od Luke, kasno uveče, izbio požar koji je Hamo slučajno izašavši iz kuće primjetio i telefonom alarmirao komšije u Krušev Dolu, a zatim i sam bio na licu mjesta gdje je gorjela kuća braće Muminović u kojoj su oni spavali.
„Stigao sam tamo za nekoliko minuta, usput nazvao komandira policije, rekao mu o čemu se radi i da obavijesti vatrogasce. Kad sam stigao do zapaljene kuće komšije su već iznijeli Asmira kroz razbijeni prozor, ali on je bio bez svijesti. Dugo sam mu davao vještačko disanje i reanimirao ga kako sam to nekad učio i na kraju sam uspio da ga povratim, prodisao je. Nije srećom imao opekotina i drugih povreda, dok je njegov brat Rasim imao opekotine po rukama nogama i licu. Zajimovim kombijem smo krenuli ka Srebrenici”, ispričao je tada za N1 Zulanović.
Put zimi tako i ljeti najveći problem mještanima Luke i Krušev Dola
Preije sedam godina za vrijeme jedog od Haminih mandata Predsjednika MZ Luka ovaj kraj je dobio prve metre asfalta. Do sada je urađeno oko 10 kilometara asfalta između sela uglavnom uz podršku Federalnog ministarstva za izbjeglice i raseljene i velikim učešćem samih mještana što žive tu, ali i najvećim brojem u drugim mjestima Federacije BiH i u dijaspori ponajviše. Koliko su mještani ove MZ, ma gdje bili, solidarni najbolje pokazuje da su za šest mjeseci sakupili više od 100 000 KM vlastitog učešća za put. Nedostaje im još oko 4 kilometra da izađu do Vukeljinog stana odakle bi im bilo bliže i sa mnogo manje makadama stići do bolnice, prodavnice itd ali opet ne u matičnoj već u susjednoj opštini Han Pijesak.
Hamo o tome priča:
„Da bismo asfaltom spojili naša dva sela ostalo je još 2250 metara puta da se uradi i onda od raskrsnice gdje se putevi za Luku u Krušev Do spajaju još 3960 metara puta. Tada bi nam bilo kud i kamo lakše jer do Han Pijeska je 48 kilometara puta o čega je samo 4 makadama dok prema Milićima i Srebrenici 49 odnosno 50 kilometara od čega je 21 kilometar makadama. Zimsko održavanije puta kada je ovdje normalna visina snijega 1 metar, a smetovi budu i po nekoliko metara kada vjetar napuše i onda nekad je bivalo da smo danima odsječeni od svijeta pa su nam lijekovi i hrana znali biti i helikopterima dostavljani. Sada u vrijeme kada nema snijega veliki problem nam je sječa šume na ovih dvadesetak kilometara od sela do asfalta u Podravanju. ŠG Drina i njeni podizvođači svakodnevno tu sijeku masu kvalitetne šume, a njihova vozila i balvani su na samom ionako lošem makadamskom putu i mi recimo ako pođemo u grad ili dijete da odvezemo u školu ili nekog u bolnicu moramo satima čekati da se oni sklone sa puta jer se ponašaju veoma bahato i ne vrijedi se svađati a svaki dan su situacije na ivici incidenta.“
Hamo kaže da će mu to biti sada prvi zadatak po preuzimanju dužnosti predsjednika MZ da o tom problemu razgovara sa direktorom ŠG.
Hamo kaže da se za ovo godina radeći u NP Drina itd u institucijama nagledao nezakonitosti što ga je natjeralo da napusti NP i podigne kredit kako bi kupio raktor sa svim priključcima sa kojim sada privatno radi u šumi i tako prehranjuje porodicu. Ovdje svaki čovjek ima od 10 do 150 duluma šume tako da posla ima. Lučani Kruševci su solidarni ljudi tako je Hamo sa nekoliko prijatelja sakupio novac da za traktor kupe i „kašiku“ za čišćenje snijega. Tako je Hamo cijelu prošlu zimu održavao prohodnim put preko planinskog prevoja Zlovrh čime je njegova MZ imala vezu sa svijetom.
Na kraju Hamo Zulanović poručuje da mu ničeg nije žao da sve što radi za druge radi sa najboljom namjerom i da će tako i nastaviti. Na pitanje kada odmara on kaže:
„Rođen sam na Drini, imam svoj čamac koji sam koristio dok sam radio u NP i za mene je najbolji i jedini psihički i fizički odmor biti kraj Drine u netaknutoj prirodi i tišini.“
(N1 BiH)
