Stanje domaće poljoprivredne proizvodnje na najupečatljiviji način ilustriraju podaci Uprave za indirektno oporezivanje BiH, prema kojima je u prvih pet mjeseci ove godine uvoz 133,8 tona voća i povrća iz uvoza BiH platila 218.984.591 KM. Svježi krompir koštao nas je više od 18, paradajz više od 13, crni i bijeli luk i prasa blizu osam, dok smo za kupus, kelj i kelerabu izdvojili približno šest miliona KM. Za krastavce i kornišone dali smo više od 4,5 miliona KM, mrkvu, cveklu i korjenasto povrće 2,3, a milion se našlo i za salatu.
Proizvoditi sami
Osim za svježe, za smrznuto povrće dali smo 10,4, osušeno mahunasto povrće ili grah u zrnu 7,7, dok je uvezeno sušeno povrće – cijelo, rezano, u kriškama, lomljeno ili u prahu, koštalo 2,2 miliona KM. Čak 41,5 miliona KM vrijedile su banane, blizu 9,5 miliona hurme, smokve, ananas, avokado, guava, mango i mangusta, kokosove i brazilske orahe platili smo gotovo dva miliona, a ni jabuka, krušaka i dunja nemamo dovoljno, pa smo za njihov uvoz izdvojili 15 miliona maraka.
Nije čudno što kokosov orah uglavnom stiže iz Vijetnama, banane iz Ekvadora i Kolumbije, a hurme, smokve i ananas iz Saudijske Arabije, Kostarike, Turske i Irana, ali na našim trpezama završavaju ogromne količine poljoprivrednih proizvoda koje možemo proizvoditi i sami. Krompir iz Holandije, Egipta i Njemačke, paradajz iz Turske i Albanije, luk i prasa iz Nizozemske, Albanije i Egipta, kupus iz Albanije i Makedonije, mrkva iz Srbije, krastavci iz Albanije, Turske pa i Španije, smrznuto povrće iz Srbije, Hrvatske i Poljske. Građani BiH jedu i grah iz Argentine i Maroka, sušeno povrće najviše uvozimo iz Kine, Poljska i Indije, a sušeno mahunasto povrće i iz Kanade.
Još jedan problem
BiH već decenijama ne proizvodi ni približno potrebne količine hrane za svoje stanovništvo, ali ekonomski analitičar Zoran Pavlović uzrok vidi u još jednom problemu.
– Naši posjedi, poljoprivrednici su mali proizvođači, a trgovački lanci imaju potrebu da proizvode kupuju “na šleper”. Mali proizvođači, koji su, nažalost, neorganizovani, nemaju više poljoprivredne zadruge. One bi bile u stanju da ukrupnjavaju isporuke roba prema takvim kupcima, ali je društvo potpuno napustilo zadrugarstvo kao sistem organizovanja proizvodnje i plasmana u poljoprivredi – kaže Pavlović za Dnevni avaz, te dodaje da postojeća udruženja poljoprivrednika nisu dovoljno kapacitirana i povezana s kupcima.