Već dvije godine Izbjeglički kamp Salakovac dom je 16-članoj porodici Al-Barawi iz Palestine. Nakon mjesec od početka rata uspjeli su doći u Bosnu i Hercegovinu i tu započeti potpuno novi život. Nekad imućna, visokoobrazovana porodica, prestala je maštati o povratku u svoj dom.
Ispred Izbjegličkog kampa u Salakovcu dočekuju nas Samir i njegova kći Dalila – srdačni, nasmijani i skromni. Zadovoljni uslovima u kampu, na tečnom bosanskom jeziku pričaju nam kako su neizmjerno zahvalni što su dobili priliku biti na sigurnom, iako je, prisjećaju se, odlazak iz rodne Palestine, prožet neizvjesnošću, bolom i brojnim emotivnim trenucima. Jedan od njih bio je na prelazu Rafah, kada im je saopćeno da nisu svi na spisku za prelazak granice.
“Ja nisam bio na tom spisku, Dalilina kćerka od 17 godina nije bila, od druge kćerke beba koja doji nije bila na spisku i dva zeta. Ali naš ambasador je rekao ili idu svi zajedno ili neće niko, i nakon 20 sati čekanja nam kažu da svi možemo proći. Koja je to sreća bila, tekbir, sedžde i ambasador nas je sve pojedinčno grlio jer je uspio nešto da uradi“, kazao je Samir Al-Barawi.
I tako svih 16 članova porodice uspjelo je napustiti Gazu i novi život započeti u našoj zemlji. Veliku olakšicu predstavljalo je poznavanje jezika, jer Samirova supruga porijeklom je iz Bihaća. Ipak, cijeli život proveli su u Palestini, gdje su imali vrlo lijep život. Samir je bio uspješni privrednik, njegova supruga fitness trener. Imali su velike plantaže, imanje, firme – no od svega toga više nemaju ništa. Od tuđe pomoći nisu željeli živjeti, pa danas svako ima svoj posao.
“Ne volimo čekati pomoć, rekao sam ako nam želite dati pomoć uredu ali uzmite od nas kolač, tako su oni pravile kolače, mi uzimali pare, pa smo onda počeli tražiti poslove. Mi imamo dvije majke, a sada imamo tri. Majku koja nas je rodila, majka Palestina i majka Hercegovina“, dodao je Samir Al-Barawi.
Njegova kćerka Dalila u Palestini je radila kao učiteljica u privatnoj školi, a sada radi kao prevodilac. Ima četvero djece koja su svoje školovanje nastavila u Mostaru. Iako su svjedočili ratnim scenama, još uvijek je pitaju kada će nazad u svoju domovinu.”
“Kada su djeca na granici u Rafahu vidjeli kupatilo i vodu oni su počeli plakati, ne znam kako narod dvije godine tamo živi bez vode, struje i bez ičega. Kada su se djeca okupala u Egiptu u hotelu rekli su da im je to najsretniji dan u životu. Oni su u Palestini živjeli najljepši život, sa svekrvom, nenom, sad me svaki dan pitaju kad će prestati rat da se vratimo, barem da posjetimo nene, kuću”, istakla je Dalila Al-Barawi.
Svjesna je, priča Dalila, da od povratka i života u Palestini više nema ništa. Stoga su sve snage usmjerili da djeci obezbijede dostojan život u kojem će imati sve što im je potrebno. Njena majka, a Samirova supruga, radi u butiku, ali pored svojih poslova, prave i tradicionalne palestinske kolače.
“Kolače koje smo tamo pravili i koji se većinom rade za praznike kao što je Bajram, pa idu na sajmove, budu isporuke, da imamo neki svoj dinar da čovjek može lakše prolaziti kroz život da ne ovisi ni o kom“, kazala je Sutka Al-Barawi.
U Palestini su do sada izgubili 128 članova porodice, a za smrt najbližih Samir je saznao putem medija zbog čega je doživio srčani udar. U Mostaru svi oni vide novu šansu za oporavak te sigurniju i mirniju budućnost.
