Iako atraktivna turistička destinacija, Mostar i dalje prednjači po broju ruševina zaostalih iz ratnog perioda. Neslavnu titulu najrazrušenijeg grada u državi nosi, između ostalog zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, te izostanka investicija. Zbog mogućeg obrušavanja godinama predstavljaju opasnost za građane, ali i turiste kojima su ovi ruševni objekti prava atrakcija.
Kuća Mujage Komadine, gradonačelnika Mostara iz perioda 1909. godine, nekada je bila impozantna vila, danas ruglo u centru grada i jedan od brojnih sablasnih svjedoka nemilih ratnih događanja. Danas je ova ruševina mjesto u kojem se organizuju kulturni događaji, a turistima je atrakcija koju često fotografišu.
“Zanimljivo je, rat je ovdje davno bio, a mnogo smo ruševina vidjeli. Malo je čudno, ali nama će poslužiti za dobre fotografije”, kaže turist iz SAD-a.
Naviknuti na ovakve prizore, Mostarci sa ruševinama kao da su se saživili. Na račun ruševina zbijaju mnogobrojne šale, ali politika i nefunkcionalna vlast je kažu glavni krivac što su one i nakon više od 30 godina, njihova svakodnevica. Turisti stanu, slikaju ovu ovdje, onu tamo, pa slušajte, mora nešto biti i za turiste ako nema ništa bolje. Mislim da su ove ruševine dio tog nekog dila i s jedne i s druge strane. Ako ovo napravimo, mi nećemo ono, mislim da je to neka politička dimenzija tih stvari i da je s obje strane sve trebalo biti sređeno, gotovo kao i sve drugo u Mostaru.
Nekome je u cilju da ruševine stoje, to je sve politika. Hirošima je brže obnovljena nego Mostar, i nevidljiva linija razdvajanja tu koristi političarima i jednoj i drugoj strani.Oni su u talu i njima to odgovara trenutačno stanje. Imam utisak da je pitanje samo ko će šta uzeti, ne prriznajem strane u ovom gradu, vrijeme je očito da se nešto promijeni.
Pokušaja da se promijeni je bilo, ali bezuspješno. Prošle godine Grad je uputio poziv svim vlasnicima građevina čije stanje uslijed većih oštećenja, zapuštenosti i dotrajalosti narušavaju izgled i estetiku grada, da se obrate Odjelu za urbanizam i građenje sa zahtjevom za izdavanje odobrenja za uklanjanje građevine. No, na poziv se niko nije javio. Jasno je bilo naznačeno da ukoliko se vlasnici objekata ne jave da će Grad pokrenuti proceduru za rušenjem tih objekata.
“Međutim Odjel za urbanizam kaže da oni ne mogu izdati odobrenje za rušenje, nego samo vlasniku uz njegovu saglasnost, tako da Grad ne može srušiti tuđi objekat”, pojašnjava za N1 Đani Rahimić, predsjednik Gradskog vijeća.
A što se tiče objekata koji su u vlasništvu grada, Rahimić tvrdi određene aktivnosti su pokrenute.
“Prije svega na rješavanju imovinsko-pravnih odnosa, na čišćenju katastra i grunta, tu je bilo raznoraznih upisa iz prahistorije koji su se morali iščistiti da bi nešto mogli raditi sa nekretninama. Radi se o velikim ruševinama, Djevojačka škola, Nama, Razvitak je riješen u prošlom mandatu nadamo se da će i to krenuti brzo”, kaže Rahimić.
Osim što su ruglo , predstavljaju i veliku opasnost za prolaznike, te svakodnevno ugrožavaju život pješaka.
“Nađu se privatnici, skele se postave i godinama to neko plaća, nikakvu funkciju nemaju, stavi se platno koje vjetar razdere i to još gore bude, ne može platno ništa zaštiti ako se kamen jedan sruši, bilo je i smrtnih slučajeva”, stava je za N1 Zlatko Serdarević, novinar i publicist.
Da se tragedije neće ponavljati, niko ne može garantovati, posebno jer se najveći broj ruševnih objekata nalazi u užem centru grada, a trenutna situacija sugeriše da će tu biti još dugo kao nijemi svjedoci ratnog vremena.