Izložba “ORNO” mladog hrvatskog umjetnika Lea Pavlovića otvorena je u subotu navečer u galeriji Vrba u Širokom Brijegu. Leo Pavlović je rođen 2000. godine, a živi i odrasta u Novskoj. Nakon završene srednje ekonomske škole u Novskoj, upisuje Akademiju za umjetnost i kulturu u Osijeku smjer vizualne i medijske umjetnosti te uspješno završava diplomski sveučilišni studij vizualna umjetnost, modul grafike, i stječe titulu magistra vizualne umjetnosti.
Umjetnik se u svojim radovima najviše bavi grafikom, fotografijom i crtežom u kojima tematizira i problematizira pitanje identiteta, tradicije i folklora na svojstven način. Pokretač je radionica izrade ornamenata kao svojevrsne art terapije ,,Otkrij sebe“. Izlagao je na sedam samostalnih i petnaestak grupnih izložbi, a istaknuo bi izlaganje na Erste fragmetima 19 te na 9. hrvatskom trijenalu grafike u Klovićevim dvorima. Za svoj rad je nagrađivan te je pobjednik 6. izdanja nacionalnog natječaja ,,A4” za mlade umjetnike i kustose.
Inače Leo Pavlović jedan je od ovogodišnjih finalista za Nagradu Radoslav Putar, nagradu za najboljeg mladog likovnog umjetnika u Hrvatskoj koju dodjeljuje Institut za suvremenu umjetnost.
Izložbu je otvorila kustosica Blaženka Miše:
Iako je surov život u neimaštini i oskudici svakodnevno pokazivao svoje zube zadajući nove muke ljudskom rodu nizu naraštaja, ljudi su ipak nalazi razloge za odjenuti se lijepo i svečano, a takve prigode su se posebno iščekivale. Živjeli su skromno i od blagonaklonosti prirode, ali su pri izradi svečane odjeće bogato naresali narodno ruho raznim formama ornamenta, pazeći uz to i na simboliku motiva. Ornament možemo tumačiti kao skup znakova koji narodi diljem svijeta prepoznaju kao univerzalni jezik sporazumijevanja i spoznavanja.
Uzori iz narodnog plesa, zvuka, ruha, predaje i tradicije uobličeni su u umjetničke radove čija je pažnja usmjerena na prikaz motiva tradicijskog ukrasa, spomenutog ornamenta. Izrađujući i svakodnevno otkrivajući nove sheme, Leo Pavlović ulazi u dubinu i povijest nastanka, značenja i prostora sveukupne slobode za kreiranjem novih suvremenih obrazaca koji su inspirirani starom estetikom veza. U mnoštvu različitih rasa, nacija i jezika, čovjekova je želja stvoriti vlastiti simbol koje će slikovito ukazivati komu i čemu pripada. Čovjek je društveno biće koje od samih početaka svoga života ima težnju pripadati drugom živom stvorenju.
Iako se u današnjem globalnom selu brišu granice među suvremenim narodima, čovjekova intuicija nije ništa različitija od one naših predaka koji su preko različitih umjetničkih oblika utjelovljivali jedinstvene priče, a kreiranim simbolima obilježavali su vlasništvo pojedinca, društva ili skupine. Danas nema potrebe za označavanjem teritorija i pripadnosti u tom smislu, pa se ideja ornamenta s prikaza i obilježja, vraća na sam osjećaj i ideju u izvedbenom procesu. Vez za umjetnika ima poseban značaj, ali i sam čin tkanja inspirira ga u izradi vlastitih ukrasa iz postojećih vizualnih segmenata hrvatskog folklora. Preko serije radova, umjetnik spoznaje vidljivu komponentu svog pripadništva jer ga promišljanje o svim mogućim oblicima ukrasa vraća u prošla vremena, a sam čin izrade crteža, identificira ga s precima. Proces je važan segment rada koji započinje propitkivanjem uzora i vlastitih mogućnosti izrade te eksperimentiranjem s različitim tehnikama i metodama.
Ornamentalni ukras nastaje intuitivnim i kreativnim nizanjem ponavljajućih elemenata različitih linija, kompozicija, ritmova i intenziteta na papir. Svaki novi prikaz ornamenta produkt je novog usklađivanja, izmjene položaja ispunjenih kvadratića, ali i trenutnog osjećaja za plohu u razvoju slike, kombinirajući jednostavnost sa složenošću.
Serije ornamenata nastaju u kontroliranom procesu ritualnog čina, u gotovo meditativnom postupku, iz kojeg izostaje manična
opsjednutost i adrenalin. Stvarajući vlastite ornamente, umjetnik postaje tvorac novih obrazaca koji su prezentacijom toliko bliski
onima iz prošlosti da je teško odrediti granicu između postojećeg u tradiciju i nanovo stvorenog. Metaforički govoreći, početak
stvaranja svakog novog rada predstavlja prelazak na novu, dosada neotkrivenu razinu, jer je svaki ornament plod umjetnikove mašte u pokušaju da nadmaši samoga sebe.
Stvaranjem nečeg tako primitivnog i jednostavnog, ali u isto vrijeme posebnog i složenog, Pavlović se izmiče iz uloge
suvremenog muzejskog umjetnika i inspirira se prirodom i životom slijedeći korake svojih predaka. Sela koja svakodnevno nestaju i
postaju nevidljiva, domovi koji ostaju bez svojih vlasnika i tradicija koja polagano izumire s posljednjim stanovnicima, oživljeni su u
glazbi koja svira godinama unazad i sakupljeni u prikazima ornamenata koji su inspirirani stoljetnim primjercima hrvatskog veza. Čovjek je vremenom napredovao, ali je i dalje prisutna potreba za traganjem izvora vlastitog identiteta kojeg otkrivamo svim dostupnim osjetilima kroz materijalna i nematerijalna dobra.
Trendovi ljudskih interesa se mijenjaju, a samo je pitanje trenutka kada će tradicijska baština ponovno doživjeti svoju renesansu. Leo
Pavlović koristi proces izrade ornamenata kako bi se snažnije povezao s ostavštinom svojih prethodnika, svjestan suvremenog naroda koji zanemaruje vrijednosti tradicije, ali čiji pojedinci tradiciju i baštinu žele prenositi na nove naraštaje kreiranjem novog i zanimljivog sadržaja bliskom mlađim generacijama.
(jabuka.tv)