Koksara Lukavac (bivši GIKIL) – koja se nalazi pred stečajem – nije samo važna za lokalnu zajednicu, već i za cjelokupnu privredu Bosne i Hercegovine. Kao ključni dobavljač sirovina za domaću industriju čelika, ona predstavlja kariku koja povezuje rudnike, čeličane i brojne prerađivačke firme u zemlji, piše BiznisInfo.ba.
Njeno gašenje ne bi značilo samo gubitak stotina radnih mjesta, nego bi pokrenulo lančanu reakciju koja bi mogla paralizovati čitav sektor, dovesti do pada izvoza i ostaviti domaću privredu bez strateški važnog resursa. Dok Konkurencijsko vijeće BiH razmatra prijavu za preuzimanje zeničke i prijedorske kompanije ArcelorMittal od strane fočanske grupacije Pavgord, nad Koksarom Lukavac nadvijaju se crni oblaci. Ova kompanija, čiji je najveći kupac upravo ArcelorMittal Zenica, nalazi se pred mogućim kolapsom, što prijeti domino-efektom na cijeli sektor čelika u BiH.
Industrija u velikoj krizi
Industrija čelika i koksa prolazi kroz jednu od najvećih kriza posljednjih decenija. Evropske koksare masovno zatvaraju pogone pod pritiskom zelene tranzicije, visokih troškova energije i pada potražnje. U BiH, gdje je industrija dodatno opterećena političkom nestabilnošću i nedostatkom državnih strategija, situacija je još teža. Dok su zemlje poput Poljske i Rumunije zaštitile svoje kompanije kroz državne subvencije, domaći proizvođači ostavljeni su sami sebi.
U Koksari Lukavac gubici se gomilaju. Nakon što je prošlu godinu završila s minusom od 118 miliona KM, u prvih sedam mjeseci ove godine zabilježila je operativni gubitak od 23 miliona KM. Istovremeno, broj zaposlenih pao je na oko 800, dok radnici prvi put bilježe kašnjenja plata. Glavni udar dolazi s globalnog tržišta. Cijena koksa pala je za više od 10 posto ili 24 dolara po toni, dok cijene uglja ostaju stabilne. To znači da proizvođači, uključujući i lukavačku Koksaru, rade sa sve manjom maržom.
Nema potvrde o interesu Pavgorda
U svijetu, posebno u Kini i Indoneziji, proizvodnja koksa jeftinija je zahvaljujući nižim ekološkim standardima, dok evropski proizvođači, uključujući BiH, trpe posljedice stroge regulative i visokih troškova energije. Nakon što je Pavgord preuzeo ArcelorMittal Zenica i rudnik u Prijedoru, mnogi u Lukavcu se nadaju da bi novi vlasnik mogao spasiti i njihovu kompaniju. Pavgord se pozicionira kao domaći investitor s kapitalom i dugoročnom vizijom.
Ipak, nema potvrde da Pavgord ima interes da preuzme i Koksaru. Bez strateškog partnera, ova firma bi mogla završiti u stečaju, što bi imalo katastrofalne posljedice i za novu grupaciju ArcelorMittala i za domaću ekonomiju. Dok susjedne zemlje spašavaju svoju industriju kroz subvencije i strateške planove, BiH se drži po strani. Koksara je dodatno pogođena lokalnim problemima – višemjesečnom blokadom željezničkog saobraćaja prema Luci Ploče, a zatim i rastom troškova transporta i električne energije. Umjesto pomoći, domaći željeznički operater povećao je cijene svojih usluga, dodatno opteretivši kompaniju.
Izgubljena imovina i propale aukcije
Drugi pokušaj prodaje 49 posto udjela Koksno-hemijskog kombinata u stečaju (KHK) u Koksari, procijenjenog na 74,5 miliona KM, propao je. Na posljednjoj aukciji najniža cijena bila je 37,2 miliona KM, ali kupaca nije bilo. Preostalih 51 posto vlasništva drži britanski Global Steel Holdings Limited, kompanija u likvidaciji povezana s Pramodom Mittalom, čiji su upravljački skandali, uključujući optužbe za izvlačenje 21 milion KM iz kompanije, dodatno urušili povjerenje u sistem.
Da li je ovo početak kraja?
Dok se Pavgord predstavlja kao „spasitelj domaće industrije“, realnost je daleko složenija. Bez jasne državne industrijske strategije, pojedinačne akvizicije neće riješiti strukturne probleme sektora. Ako se nastavi politika pasivnog posmatranja, BiH rizikuje da izgubi ključnu industriju i hiljade radnih mjesta, dok globalni trendovi neumoljivo guraju zemlju ka deindustrijalizaciji. Koksara Lukavac možda još ima nade kroz potencijalno partnerstvo s Pavgordom, ali vrijeme ističe – i za firmu, i za cijeli sektor.
