Ne možemo vidjeti, ali osjetimo i možemo doprinijeti društvu, poruka je slijepih i slabovidnih osoba u Bosni i Hercegovini. Povodom Međunarodnog dana bijelog štapa, slijepi i slabovidni ukazuju na predrasude i diskriminaciju koju svakodnevno doživljavaju, bez ikakvih naznaka da će sutra biti bolje.
Nadir Ibrahimović rođen je sa dijagnozom teške slabovidnosti. Istu sudbinu dijele njegovi roditelji, kao i brat, te supruga i kćerka. Život u mraku njihova je svakodnevnica. No, to ga nije omelo da ostvari svoje životne ciljeve. Mukotrpnim radom i odricanjem, uspio je doktorirati fizioterapiju i sada liječi druge. Ali put do diplome bio je ispunjen nerazumijevanjem i diskriminacijom.
“Vi pošaljete mail profesoru da vam uveća font slova na testu. On to uopšte ne registruje, kao da mu to niste ni rekli. Zamolite da usmeno polažete ispit, kaže ‘ko ste vi da vi birate kako ćete polagati’. To je to neko nerazumijevanje koje je prisutno u društvu i nekako kad mi to studiramo slijepi kaže, ma šta ćeš ti od toga kao završiti? Već vas ubija u pojam ta neka okolina s tim da vi to nećete nikad moći raditi”, opisuje nam Nadir.
Ali on je uspio. Novu nadu dobio je i kada je riječ o njegovom liječenju. Naime, bolnica u Zagrebu mogla bi ako ne potpuno vratiti vid, onda barem zaustaviti dalju progresiju. Ali, ponovo zatvorena vrata u BiH.
“U Zagrebu su uradili genetska testiranja i potvrdili da imam indikaciju za primjenu genetske biološke terapije. Federalnom zavodu sam podnio dokumentaciju, ali sam dobio odbijenicu za finansiranje– uz obrazloženje da terapija nije ‘dovoljno dokazana’. Uputili su me na druge vidove pomoći, poput Pomozi.ba”, nastavlja svoju priču.
Da umjesto vjetra u leđa, slijepi i slabovidni u BiH češće dobijaju kamen spoticanja objašnjava i Fikret Zuko. Uklanjaju se taktilne trake, uništavaju zvučni semafori, vozači gase zvučne najave stanica u tramvajima. Bijeli štap, kao pomagalo i odraz nezavisnosti, nemaju gdje kupiti.
“U BiH trenutno slijepa osoba ne može dobiti nijedno pomagalo ni staro ni novo ni savremeno, zato što ne postoji nijedna firma u BiH koja vrši uvoz tih pomagala, a kod nas se ne proizvode. Sve bijele štapove koje nabavljamo, nabavljamo preko humanitarnih organizacija. Zadnja nabavka koju sam ja uspio obezbijediti je preko Islamic reliefa 40 štapova u KS. Niko u BiH ne može kupiti ni za svoje pare nijedno pomagalo za slijepe”, pojašnjava Fikret Zuko iz Udruženja slijepih KS.
I Anesa Zenunović, koja je slijepa od rođenja, kaže da se od tada bori sa diskriminacijom. Napominje da je veliki problem što ne mogu sačuvati privatnost, jer im je uvijek neophodan asistent. Kao primjer navodi korištenje bankarskih usluga.
“Traže nam svjedoke prilikom podizanja novca, prilikom potpisivanja ugovora, traže milion zahtjeva, a nikad nisu pitali kako bi mogli da nam pomognu da nam prilagode materijal, oforme komisiju ili nešto da se to prevaziđe, da nas ne smatraju građanima drugog ili trećeg reda, da nas ne guraju u stranu”, ističe Anesa.
Ne žele biti ‘po strani’, jer su dio društva, onog društva koje ih diskriminiše i uskraćuje ljudska prava.
