U Federaciji Bosne i Hercegovine onkološki pacijenti i dalje se suočavaju s listama čekanja, kašnjenjima u refundaciji, nedostatkom citostatika i hormonalnih terapija. U razgovoru za N1, Imela Kašibović, onkološka pacijentica iz Sarajeva opisala je svakodnevne prepreke u liječenju, upozorila na previsoke cijene lijekova u odnosu na region i pozvala javnost da podrži performans oboljelih od karcinoma dojke “5 do 12” koji će se održati u subotu, 25. oktobra u 11:30 ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu.
“Situacija je gora nego što je ikad bila”, kazala nam je Kašibović, koja se drugi put bori s karcinomom dojke te dodala:
“Jučer sam išla na svoju redovnu terapiju koju primam svaka 28 dana – injekciju goserelina i hormonalnu terapiju letrozolom. Kao i prethodna četiri mjeseca, dobila sam samo polovinu terapije, dakle injekciju. Kada sam pitala ima li tableta, rekli su: ‘Nema. Ako možete — kupite'”.
Naša sagovornica dalje pojašnjava da tablete letrozola koštaju 73 KM
“Sto posto sam invalid, živim od invalidske penzije, s mamom sam podstanar. Pored ortomola, vitamina i svega što treba za imunitet, moram kupovati i te tablete. Kako — to samo ja znam”, dodaje.
Da je lijek došao na vrijeme, imala bi šansu
Kašibović je ispričala i porodičnu tragediju: sestra Amila, kojoj se bolest vratila tokom pandemije, čekala je na terapiju ribociklibom oko četiri mjeseca.
“Sve je bilo pod kontrolom, a onda su se pojavile metastaze na kostima. Predložen je ribociklib, ali su je stavili na listu čekanja. Čekala je oko četiri mjeseca i kada je lijek dobila, bolest je već uznapredovala tako da lijek nije imao efekta. Ne mogu reći da bi sigurno bila živa, ali znam da bi imala šansu. Da je lijek dobila na vrijeme, imala bi šansu”, bolno se prisjetila Kašibović.
Kao da borba sa teškom bolešću nije sama dovoljna, porodice se, kako kaže, moraju suočavati i sa veoma teškim odlukama.
“Žene prodaju sve – kuće, imovinu, a sve samo da bi se liječile. Skoro nam je članica prodala kuću da bi imala novac za terapiju”, navela je.
Uz zahvalnost medicinskom osoblju, naglašava da je ključ u sistemskim odlukama.
“S onkolozima imamo odličnu saradnju, ali njima su ruke vezane. Oni koji su na vlasti – ne brinu. Kao da nas ne smatraju korisnim članovima društva. Bolest ne bira: danas sam ja, sutra neko drugi”, istakla je Kašibović.
Lijek od 4.600 KM ovdje, 800 eura u Turskoj
Kašibović tvrdi da su pojedini lijekovi u FBiH znatno skuplji nego u regionu.
“Ljudi koji imaju novac većinom idu u Tursku. Lijek koji je ovdje koštao 4.600 KM, u Turskoj je 800 eura. U Sloveniji i drugdje također su jeftiniji nego kod nas. Zbog čega je tako ne znam, ali kod nas je takva situacija i to je to”, naglasila je.
Pacijenti, kaže, nemaju ni osnovne sistemske garancije.
“Lista lijekova nije revidirana, nemamo ni registar oboljelih od karcinoma. Ono što bi trebalo da se radi — ne radi se. Prepušteni smo na milost i nemilost”, rekla nam je Kašibović.
Refundacije, s druge strane, kako dodaje, dodatno urušavaju kontinuitet terapije.
“Kažu da će se refundirati. Dobro, ali kada? Ako članici svake sedmice treba 500 KM za terapiju, refundacija dođe za tri–četiri mjeseca. Za to vrijeme mora naći 2.500 KM. A bolest ne čeka – smrt nam je bliža nego kragna”, jasna je Kašibović.
Sama dijagnoza, dodaje, veliki je psihološki udar.
“Karcinom otkriven na vrijeme, može se liječiti ili držati pod kontrolom uz pravovremenu terapiju i lijekove. Znam ljude koji 20–30 godina žive s karcinomom. Psihološka podrška je jako važna — psiha je možda 70% zdravlja”, istakla je.
Posebno ističe značaj udruženja čiji je član.
“Da nije bilo ‘Renesanse’ i žena iz udruženja, meni se svijet zaustavio kada je Amila umrla. Donijele su nam sve što je trebalo, bile uz nas. Zajedno se smijemo i plačemo — to nam je druga porodica”, naglasila je.
Dajte nam pravo na dostojanstveno liječenje
Na kraju je poslala jasnu i konkretnu poruku nadležnima:
“Ovo nije kukanje — ovo je posljednji vapaj. Dajte nam pravo na dostojanstveno liječenje. Svi smo uplaćivali doprinos za zdravstvo i penziju, a kad dođeš u situaciju, nemaš pravo na dostojanstveno liječenje. Ljudi umiru. U udruženju nam na svakih 10–15 dana umre članica. Jednu ne stignemo ni oplakati, već drugu žalimo. Žene odustaju od liječenja jer nemaju sredstava. Molim sve koji su u mogućnosti da dođu 25. oktobra u 11:30 ispred Narodnog pozorišta i podrže nas žene oboljele od karcinoma dojke. Bit će mali performans ‘5 do 12’ — jer nama je odavno 5 do 12. Nemamo više ni snage ni strpljenja. Dođite i budite uz nas”.
