Ivana Đurđević Bajić provjerila je kako se građani u Bijeljini bore sa svakodnevnim rastom cijena, dok plate i penzije ostaju iste.
U zemlji kao što je naša, gdje se oslanjamo na uvoz hrane, novo poskupljenje energenata je kao okidač, a lanac udara pravo u prehrambenu korpu. Najava rasta cijene struje za gotovo 20 posto dodatno pojačava strah građana da će troškovi narednih mjeseci biti još teži, jer je električna energija osnova za sve – od proizvodnje hrane do grijanja.
“Hrana je najskuplja, previše skupa u odnosu na naš standard, penzionerima pogotovo. Cijene stalno rastu, svaki dan.”
“Sve što se mora platiti, mora se, šta da se radi.”
“Ovo nije normalno! Mala penzija, a sve poskupljuje.”
Građani štede na stavkama koje su nekada bile nezamislive: grijanje, lijekovi, kvalitetna hrana, higijenski proizvodi. Budući da troškovi hrane i energenata zauzimaju veći udio budžeta domaćinstava, svako novo poskupljenje ima proporcionalno veći efekat na najniže prihode.
“Povećanje cijena je stalno. I ne samo to, već imamo i ‘tihi rast cijena’, tako da u početku nemate osjećaj da je nešto poskupjelo, to vidite tek kad uporedite na malo duži period”, ističe Jovan Vasilić, predsjednik Udruženja za zaštitu potrošača Zvono Bijeljina.
Prema podacima Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine, godišnja stopa potrošačkih cijena u junu iznosila je oko 4,6 posto. Temeljna inflacija koja ni ne uključuje hranu i energente i dalje prelazi četiri posto. Ali iza statistike stoji mnogo bolnija računica: izbor između režija i hrane. Između odlaska ljekaru i odlaska na posao. Između života i preživljavanja.
“Najveći problem biće s hranom. Vlada nema robne rezerve da bi intervenisala, niti ima svoje rezerve nafte da bi pravila zalihe i intervenisala na tržištu. Događa se da što je narodu gore, Vladi je bolje. Vladi je korisna inflacija, jer rast cijena donosi veći PDV-a”, naglasio je ekonomski analitičar prof. Aleksa Milojević.
I dok se vlast hvali stabilnošću, domaća proizvodnja hrane pada na koljena. Poljoprivrednici, opterećeni skupim repromaterijalom i mizernom podrškom, postaju egzotična vrsta, sve rjeđa i sve manje održiva. Zato uvoz cvjeta, a s njim i cijene koje nam stižu, kako kažu, „iz vana“.
“Situacija nije dobra i to će se najviše odraziti na potrošače, a najviše potrošača su penzioneri i poljoprivrednici. Loša situacija i loš sistem. Mi poljoprivrednici smo uvijek bili optimisti da će to sve jednog dana preći u normalan život i normalne tokove, ali ovo ne vodi ničemu”, upozorava Savo Bakajlić, predsjednik Udruženja poljoprivrednih proizvođača Semberije i Majevice.
I dok cijene rastu u tišini, a institucije uglas šute, jedino što je sigurno jeste da će naredni mjeseci biti još teži. Građani ove zemlje već su naučili da preživljavaju bez luksuza. Ali sve češće i bez osnovnog dostojanstva. U državi čiji su nadležni navikli da se hvale rekordima, jedan niko neće priznati: rekordna borba običnih ljudi da prežive mjesec.
