Koliko je važno da budemo vidljivi, čak i kada ne čujemo, ne vidimo i ne govorimo? Jedna učenica i njena lična priča pokrenule su lanac promjena u školi, pretvarajući tišinu u razumijevanje, a znatiželju u solidarnost. Kroz učenje znakovnog jezika, mladi su pokazali da empatija nema granice i da prava komunikacija počinje onda kada odlučimo da razumijemo jedni druge.
“Ja sam dijete koje je odraslo u nekim drugačijim načinom života. Moji roditelji su osobe sa oštećenjem sluha i kroz čitav svoj život sam se susretala sa različitim problemima. Suočila sam se za glavnim problemom, a to je da jednoj skupini ljudi su uskraćena ljudska prava. A ta ljudska prava su pravo na slobodu izražavanja i to da budu svhvaćeni i poštovani”, kaže učenica Ema Bukva.
Sve je započelo idejom učenice Eme. Želeći približiti svojim školskim kolegama svijet u kojem svakodnevno živi, Ema ih je upoznala s osnovama znakovnog jezika.
“Na mladima svijet ostaje. Mi smo ti koji radimo neke promjene. Malim pomacima koje mi radimo u školi, tačnije učenjem znakovnog jezika, mijenjamo jedan veliki problem koji je zastupljen. Počeli smo vježbati u kabinetima škole znakovni jezik i mogu reći, 20 učenika poznaje abecedu znakovnog jezika, što je jedan veliki pomak”, navodi ona.
Učenje znakovnog jezika za njih je postalo više od školske aktivnosti, način da se povežu, pomognu i bolje razumiju jedni druge.
“Kada sam shvatila koliki je to problem u današnjici, u našoj generaciji, ali i kada su u pitanju stariji ljudi, jednostavno sam dobila tu želju da to naučim i da poslije mogu to da realizujem. Jer moj posao je takav da ću se možda susretati sa tim stvarima u budućnosti”, kaže Asja Kadić.
“Znam osnove. Abecedu sam naučila uz pomoć Eme. Da je težak, rekla sam nije kao neki drugi, ali sve se nauči uz vježbu”, smatra Merjem Peljto.
Ono što je počelo kao razredna inicijativa, brzo je postalo primjer empatije i zajedništva. Učeći osnove znakovnog jezika, učenici nisu savladali samo znakove, već i važnu lekciju, da se razumijevanje gradi poštovanjem i otvorenošću.
“Smatram da je u osnovnoj školi, predškolskom, a posebno u srednjoj školi, u periodu adolescencije jako važna podrška vršnjaka, za našu Emu, za njenu situaciju. Drago mi je da su djeca pokazala senzibilitet. Na taj način su pokazali da su empatični i da svoju Emu podržavaju”, mišljenja je pedagogica Elvira Jašarbašić.
Iz ove ideje nastao je školski projekat „Ruke koje govore”, s ciljem podizanja svijesti o izazovima osoba s oštećenjem sluha i stvaranja okruženja u kojem je komunikacija dostupna svima.
“Obzirom da smo pokrenuli taj projekat prvenstveno smo imali uvod u taj problem i gdje smo na neki način edukovali osobe sa oštećenjem sluha, a onda smo pokrenuli dalju edukaciju u osnovnim i srednjim školama, radili istraživanje da li učenici žele znakovni jezik, koji su to problemi sa kojima se susreću osobe sa oštećenjem sluha. Nama je prvenstveno cilj promjena u samom zakonu i bolji pristup i jednakost osobama sa oštećenjem sluha”, objašnjava razrednica Adela Subašić Kopić.
“Ruke koje govore” pokazale su da promjene ne počinju velikim riječima, već malim, iskrenim gestama. Učeći znakovni jezik, ovi mladi ljudi otvorili su prostor razumijevanja, jednakosti i poštovanja, ali i poslali jasnu poruku da svijet u kojem svi mogu komunicirati nije nedostižan, već zajednička odgovornost.