Akademik Enver Imamović za Oslobodjenje.ba govori o razlozima zbog kojih je podnio ostavku na mjestu direktora Muzeja i dramatičnoj akciji u opkoljenom Sarajevu
Nedavna izložba posvećena Sarajevskoj hagadi u Washingtonu, zbog koje su negodovali iz Zemaljskog muzeja BiH, samo je odraz nepostojanja kulturne politike u Bosni i Hercegovini, smatra akademik Enver Imamović, nekadašnji direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Događaju na Capitol Hillu prisustvovali su predsjedavajući Predsjedništva BiH Denis Bećirović, ministar vanjskih poslova naše zemlje Elmedin Konaković, kao i brojni predstavnici američke administracije, diplomatskog kora te vjerskih zajednica.
Ratni spektakl
Zemaljski muzej BiH izrazio je protest jer nije bio uključen u organizaciju, niti zvanično obaviješten o događaju.
– Sam čin tog događaja, da tu bude 200 ljudi i govori o BiH i našoj kulturnoj baštini, nije sam po sebi loš. To je dobro – da BiH ima dobre priče i da bude svjetska vijest. Međutim, način na koji je to urađeno je katastrofalan, kaže Imamović.
Akademik smatra da se sve što se tiče Hagade mora dogovarati sa Muzejom, kao jedinom ozbiljnom institucijom koja najbolje poznaje i čuva ovaj neprocjenjivi dokument.
– Ova sadašnja garnitura pojma nema o kulturi, a kamoli da imaju neku kulturnu strategiju. O kakvoj mi kulturi pričamo? Kod nas se stećci prodaju po internetu, Muzej nema grijanja, a oni bi da se kite Hagadom kada treba pokupiti neki jeftini politički poen, oštar je akademik Imamović.
On podsjeća na sličan slučaj iz 1995. godine, kada su se politika i struka prvi put ozbiljno posvađale zbog Hagade.
– Još je trajao rat, kraj opsade Sarajeva nije se ni nazirao. I onda se pojavila ideja da se Hagada javno izloži. Vlada je od Muzeja tražila da im se ustupi Hagada kako bi se na Pesah upotrijebila u svečanom obredu u sinagogi. To sam, kao direktor Muzeja, kategorički odbio. Bilo je suludo tako vrijednu, neprocjenjivu knjigu nosati po gradu usred rata, kaže Imamović.
Hagada je, ipak, izložena u sarajevskoj sinagogi, što su prenijeli mnogi svjetski mediji. Bio je to svojevrsni ratni spektakl. Zbog ignorisanja stavova struke, Imamović je tada podnio ostavku na mjesto direktora Zemaljskog muzeja.
– Ma, to je više bilo teatralno. U tom slučaju, srećom, nije bilo štete. Hagada se vratila u sef Narodne banke neokrznuta, ali smatram da se struka mora slušati. Kasnije sam tužio odgovorne za ugrožavanje kulturnog blaga. Bilo je mnogo pritisaka da odustanem od tužbe, ali sve je to sada zaboravljeno, prisjeća se akademik.
Imamović tumači da je i to ratno izlaganje bilo vezano za misterije koje se uz ovu knjigu vežu od samog njenog nastanka. Od početka agresije kružile su priče da je Hagada uništena ili opljačkana. Čak su se pojavile i teške optužbe da ju je tadašnja republička vlast BiH prodala kako bi kupila oružje. Iz inostranstva je sugerisano da je upravo to najbolja prilika i povod da se Hagada pokaže javnosti i tako demantuju glasine. Imamović ističe da su te priče kružile tokom cijelog rata, ali da je on bio među malobrojnima koji su znali da je Hagada na sigurnom. Nalazila se u sefu Narodne banke, a ne u samoj zgradi Muzeja koja je bila svakodnevno granatirana i udaljena svega nekoliko desetina metara od linije razdvajanja.
Snajperski pucnji
Iako sudbina Hagade 1995. godine nije bila potpuno izvjesna, tri godine ranije odigrao se daleko dramatičniji period. Akademik Enver Imamović bio je direktni učesnik spašavanja Hagade iz zgrade Zemaljskog muzeja, u trenutku koji on opisuje kao najkritičniji u modernoj historiji ovog neprocjenjivog djela, uz bok onom iz Drugog svjetskog rata kada je Derviš Korkut Hagadu spasio od nacista. Na samom početku opsade Sarajeva, Hagada je čuvana u čeličnoj kasi Zemaljskog muzeja. Zgrada se ubrzo našla na prvoj liniji fronta – od agresorskih položaja dijelila ju je samo Miljacka.
Muzej je bio pod stalnim granatama i teško oštećen. Akcija spašavanja Sarajevske hagade od uništenja ili krađe izvedena je 6. juna 1992. godine.
– To su stvari koje ne zaboravljate dok ste živi. Jedva smo se probili do zgrade. Usput nas je uhvatio snajper, pucalo je po nama sa svih strana. Jedan od policajaca koji su bili u pratnji upitao me je: ‘Profesore, je li baš ta knjiga toliko vrijedna da zbog nje izgubimo glavu?’. Rekao sam mu samo: ‘Jeste… niste ni svjesni kolika je njena vrijednost'“, prisjeća se Imamović.
Kada su se konačno domogli Muzeja, uslijedila je grozničava potraga za najvrijednijim eksponatom. Prvo su tražili u direktorovoj kancelariji, ali tamo je nije bilo. Potom su se spustili u podrum, gdje su ranije sklonjeni najvredniji predmeti.
– U podrumu je bila poplava, cijevi su popucale od granatiranja. Sve je procurilo. Preturamo po mraku, tražimo, a ne znamo tačno gdje da gledamo. I slučajno, u jednom kutu, ugledamo staru austrougarsku kasu. Odnekud su donijeli kramp i čekiće. Lupamo, udaramo i konačno je otvorimo, kad unutra – još jedna pregrada. U njoj je bila kutija, a u kutiji Hagada. Grlili smo se i vikali u tom mraku kao da sam s tim policajcima proveo čitav život, ispričao je Enver Imamović.
Ova akcija, koja je predstavljala smrtnu opasnost za sve učesnike, trajala je punih sedam sati, ali je rezultirala spašavanjem Hagade i drugih dragocjenih artefakata.
(Oslobođenje)
