Finale Kupa Bosne i Hercegovine ponovo je otvorilo mnogo širu priču od same utakmice. Tokom intoniranja himne BiH sa tribina stadiona pod Bijelim brijegom čula su se skandiranja i uvrede upućene državi Bosni i Hercegovini, što je izazvalo burne reakcije javnosti, medija i društvenih mreža.
I dok su jedni pokušavali sve svesti na “navijački folklor”, drugi upozoravaju da ovakve scene imaju mnogo dublje političke posljedice — posebno u kontekstu izbora za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.
Već godinama se u političkom prostoru BiH vodi rasprava o tome zašto kandidat Željko Komšić uspijeva pobjeđivati uprkos snažnoj infrastrukturi Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine i gotovo potpunoj dominaciji HDZ-a u dijelu hrvatskog biračkog tijela.
Međutim, nakon gotovo svakog incidenta u kojem se sa sportskih tribina, javnih skupova ili političkih događaja šalju poruke protiv Bosne i Hercegovine, dio građanske i probosanske javnosti dodatno se homogenizira upravo oko kandidata koji se predstavljaju kao odgovor na takvu politiku.
Tu leži možda i najveći politički paradoks današnje BiH. Suštinski u Federaciji bošnjačko stanovništvo je izrazito brojčano dominantno.
Šta zapravo proizvode ovakve scene?
Kada se tokom himne države u kojoj živite, radite, poslujete i iz koje klubovi primaju milionska javna sredstva skandira protiv te iste države, efekat nije samo sportski incident.
Takve scene u pojedinim dijelovima BiH mnogi ne doživljavaju kao “navijanje”, nego kao političku poruku. A političke poruke proizvode političke reakcije.
Upravo zato se nakon svake ovakve situacije u javnosti ponovo aktivira narativ da “državu treba braniti na izborima”, što direktno ide u korist kandidatima poput Željka Komšića, a sutra potencijalno i Slavena Kovačevića iz Demokratske fronte ili drugih građanskih/probosanskih opcija.
Mnogi analitičari godinama upozoravaju da upravo radikalna retorika dijela hrvatske političke scene i određene navijačke kulture proizvodi kontraefekat.
Što su poruke prema BiH agresivnije, to je veća mobilizacija birača koji žele poslati odgovor kroz izborni proces.
“Medvjeđa usluga” HDZ-u?
Postavlja se legitimno pitanje, da li su navijači koji konstantno skandiraju protiv BiH svjesni da zapravo prave ogromnu političku štetu upravo HDZ-u BiH?
Jer svaki snimak psovanja države, zvižduka himni ili poruka koje negiraju Bosnu i Hercegovinu postaje snažan propagandni materijal za političke protivnike HDZ-a.
U političkom smislu, takve scene često imaju mnogo veći efekat od bilo kojeg predizbornog spota.
One motivišu apstinente da izađu na izbore i homogeniziraju građanski blok. A građanski blok u BiH, je ma kako se činilo izrazito brojan. U projekciji glasova vjerovatno brojniji nego svi gladovi ukupno među strankama sa hrvatskim predznakom.
Osim toga i dodatno se učvršćuje narativ da je potreban kandidat koji će “braniti državu”.
I upravo zbog toga dio političkih analitičara smatra da bi se isti obrazac mogao ponoviti i na narednim izborima, posebno ukoliko kandidat DF-a bude Slaven Kovačević, koji se već profilira kao izrazito probosanski orijentisan političar.
Problem koji traje godinama
Suštinski problem je što se sport u BiH već decenijama koristi kao produžena ruka političkih i nacionalnih sukoba.
Umjesto da stadioni budu mjesta sporta, emocije i rivalstva unutar terena, oni često postaju prostor demonstracije političkih poruka.
A u zemlji poput Bosne i Hercegovine, gdje su političke tenzije ionako visoke, svaka takva scena ima višestruko jači odjek nego što to možda djeluje u trenutku skandiranja.
Na kraju, ostaje pitanje koje će se vjerovatno ponavljati i nakon ovog finala:
Da li oni koji skandiraju protiv Bosne i Hercegovine zaista pomažu političkim opcijama koje podržavaju ?
