Navršavaju se 34 godine od zločina u kojem je više od 70 civila, među kojima su bili žene, djeca i starci, živo spaljeno u višegradskom naselju Bikavac.
Bosna i Hercegovina ovih dana se prisjeća jednog od najmonstruoznijih ratnih zločina počinjenih tokom agresije na zemlju. U višegradskom naselju Bikavac 27. juna 1992. godine više od 70 bošnjačkih civila zatvoreno je u kuću Mehe Aljića, nakon čega je objekat zapaljen, a ljudi koji su se nalazili unutra ostavljeni bez mogućnosti da se spase.
Među žrtvama su uglavnom bili žene, djeca i starije osobe. Prema svjedočenjima i sudski utvrđenim činjenicama, pripadnici paravojne formacije „Osvetnici“ prethodno su civile izvlačili iz njihovih kuća pod izgovorom da će biti prebačeni na sigurnu teritoriju. Umjesto toga, odvedeni su u kuću u naselju Bikavac gdje su zatvoreni, a potom živi spaljeni.
Posebnu težinu ovom zločinu daje činjenica da su među ubijenima bila i mala djeca. Prema dostupnim podacima, najmlađe žrtve bile su tek bebe. Jedina osoba koja je preživjela strahote Bikavca bila je Zehra Turjačanin, čije je svjedočenje kasnije postalo jedan od ključnih dokaza pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.
Zločin na Bikavcu često se spominje zajedno sa zločinom u Pionirskoj ulici u Višegradu, gdje su dvije sedmice ranije također živi spaljeni bošnjački civili. Brojne domaće i međunarodne organizacije za ljudska prava ove događaje svrstavaju među najokrutnije zločine počinjene nad civilima u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
Za zločine u Višegradu pred Haškim tribunalom osuđeni su Milan Lukić na doživotnu kaznu zatvora i Sredoje Lukić na 27 godina zatvora. Sudska vijeća utvrdila su da su spaljivanja civila na Bikavcu i u Pionirskoj ulici predstavljala dio široke kampanje progona bošnjačkog stanovništva na području Višegrada.
Prema podacima međunarodnih i domaćih institucija, tokom rata u Višegradu ubijeno je oko 3.000 Bošnjaka, uključujući stotine žena i djece. Upravo zbog razmjera i brutalnosti zločina, Bikavac ostaje jedno od najpotresnijih mjesta sjećanja u Bosni i Hercegovini.
I danas, više od tri decenije nakon zločina, porodice žrtava i udruženja koja se bave kulturom sjećanja nastavljaju podsjećati na potrebu očuvanja istine i dostojanstvenog sjećanja na nevino stradale civile.
