Oktobar 2024. godine nije tako daleko. Od tada je prošlo nešto više od godinu i pol dana. Politika, ratovi, ekonomija, farmacija, sve je otprilike na istom mjestu gdje je i bilo – ali ne i reprezentacija Bosne i Hercegovine. Tog oktobra 2024. Bosna i Hercegovina je u Zenici izgubila od Mađarske 0:2, a na ovom portalu osvanuo je naslov “Za dvije godine želimo biti kao Mađarska”. Do tog cilja smo izgleda došli prije roka, postali smo žilava reprezentacija koja može parirati svima. Odavno nismo više reprezentacija koja gleda u leđa Luksemburgu, Slovačkoj, boji se Islanda, Finske… Sada se na svakoj utakmici nadamo dobrom rezultatu, opet ima smisla pratiti Zmajeve. Psiholozi kažu da jedna ispunjena želja rađa novu. Šta sada? Šta je sljedeći cilj?
U junu 2026. godine želja je: “Za dvije godine želimo postati kao Švicarska!”
Ali, šta to znači u praksi?
Moj je život Švicarska, ali za četiri godine
Cilj da za dvije godine postanemo nivo Švicarske ipak je možda nerealan, jer je ovo ekipa kojoj je ovo šesti Mundijal koji igra zaredom. Ali možda je cilj realniji kada je igrački kadar u pitanju. Za Švicarsku je protiv BiH nastupilo 16 igrača, od toga njih 15 iz Liga petice. I to pogledajte ovu brojku, ti igrači su za klubove lige petice u prošloj sezoni ukupno odigrali 555 utakmica. Kod nas, četvorica u ligama petice. Sa ukupno 135 utakmica za svoje klubove u prošloj sezoni. Od te četvorice, Vasilju tek druga sezona u ligi petice, Muharemoviću prva.
Dakle 555:135 !
Sve prema planu, neka Alajbegović bude kao Manzambi
Ali sve to se upravo uklapa u plan koji ima Sergej Barbarez sa svojim timom. Napraviti ekipu konkurentnu u kvalifikacijama za EURO 2028 i pokušati izboriti plasman. Barbarez je stavio glavu na panj da afirmiše svoje igrače, kako bi oni dobili bolji stauts u klubovima, napravili transfere u bolje klubove i na kraju mu se u reprezentaciju vratili još bolji i još jači. Sada će za uspjeh reprezentacije BiH u narednom periodu biti ključno da Alajbegović, Bajraktarević, Bašić, Tahirović, Memić, Mahmić, Deket i svi drugi naši mlađi ili manje mlađi igrači u naredne dvije godine naprave transfere u jače lige, u klubove u kojima će imati barem 70% minutaže u sezoni. Neka barem Kerim Alajbegović za dvije godine bude kao danas 20-godišnji Joham Manzambi koji ima već dvije dobre sezone u njemačkoj Bundesligi iza sebe. To je rezerva Švicarske koja nam je zabila dva gola, ako neko ne zna.
Podređenost ekipi je najvažnija
Kao često u Bosni i Hercegovini, za naš uspjeh nismo se nadali dugoročnom radu nego nekom čudu koje će doći preko noći. Da li je to blagonakolnost stranih sila, piramida koja nikne preko noći ili molitva jednog dede… Zato su navijači u svojim maštanjima već vidjeli kako Alajbegović i Bajraktarević sami, kao nekada Safet Sušić, pobjeđuju sve velikane svjetskog fudbala. Zato i sada mnogi kipe, jer su svoja nadanja zasnovali na neznanju.
Pa to ćemo možda i gledati, ali za dvije, četiri ili šest godina. Ako svi ovi igrači nastave pravim putem. Za sada je najvažnije da našu reprezentaciju čine igrači koji u potpunosti na terenu ispunjavaju zadatke iz svlačionice. Inidividualci potpuno podređeni timu, taktici, ideji stručnog štaba. Sve bez pogovora, čak i kada se sa tim slažu i kada se sa tim ne slažu. I nije im lako, jer neki baš zbog podređenosti ekipi imaju i lošiju statistiku, pa su zato na udaru “i kunte i pante”.
Posebno je teško igračima danas kada se na sve strane ljudi razbacuju informacijama i dubokim statistikama, ali bez znanja. Zato valjda se današnje doba i zove “informaciono doba”, a ne “doba znanja”.
Igrajte ofanzivnije, ili ipak ne
U javnosti se često čuje kako reprezentacija BiH igra defanzivno ili ima slab vezni red. Ali reprezentacija Bosne i Hercegovine igra upravo na nivou kvalitete i forme svojih igrača. Ovakav igrački kadar, uz objektivno nešto lošiju formu ili zdravlje pola ključnih igrača, protiv ekipa jačih od sebe može igrati samo na ovakav način na koji danas igra. Za ofanzivniju igru, uz više posjeda lopte u našim nogama, te više prilika treba nam više igrača iz jačih liga, te paralelno bolja forma i zdravlje igrača od kojih se očekuje da prave razliku.
Izgleda da je za sada Sergej Barbarez izvukao najbolje što je mogao od trenutne ekipe. Sada ostaje vidjeti u kojem pravcu u budućnosti idemo bez Edina Džeke, jer sigurno u narednim godinama nećemo imati igrača tog iskustva i kvaliteta koji može igrati u jednom i veznog i napadača.Ono što smo vidjeli od 25. minute protiv Švicarske možda je odgovor na budućnost. Tri igrača u sredini terena, uz brze krilne igrače i napadača.
Tu igrači kao Tahirović imaju prostora za svoj specijalitet i duge pasove “u oko”, a igrači poput Alajbegovića i Mahmića, ili Dedića i Bajraktarevića da im cijela ekipa namješta situacije u kojima su oni najopasniji kroz prodor kroz sredinu ili po strani i šut ili centaršut sa distance.
A zaključak?
Moramo biti ponosni na našu reprezentaciju u onome što je pokazala u prva dva kola Svjetskog prvenstva. Izuzetno snažna Kanada, još domaćin, imala je više loptu u svojim nogama, ali smo ih okretali tamo gdje su najmanje opasni. Do prilika su došli preko individualnih grešaka naših igrača, a mi nažalost smo sa druge strane bili žrtva loše forme naših igrača da iskoristimo svoje prilike i napravimo “šah mat”.
Švicarska koja je u svemu tri puta bolja od Bosne i Hercegovine objektivno je također više bila u egalu sa Zmajevima, nego nadmoćna. Oni nas jesu pobijedili 4:1 ali smo tokom cijele utakmice, osim posljednjih 10 minuta, imali razloga za optimizam. Broj šansi koje smo imali potvrda je toga. Protiv Švicarske, opet su odlučile kardinalne individualne greške, a to ne može popraviti nijedna taktika, nego samo navika. Navika igranja utakmica na višem nivou koju igrači moraju dobiti u većim klubovima i jačim ligama. Taktički, u ovakvim okolnostima, Barbarezu i ekipi se nema šta zamjeriti. Od ove reprezentacije su izvukli maksimum!
Idemo dalje! Naprijed Zmajevi! Veseli se Bosno i Hercegovino!
(reprezentacija.ba)
