Iza svakog sata, ključa, komada odjeće ili fotografije izloženih u Muzeju genocida u Srebrenici krije se jedan prekinuti život. Ovdje se prikupljaju, čuvaju i deponuju lični predmeti ubijenih u genocidu, ali oni nisu samo muzejski eksponati – svaki od njih nosi ime, sjećanje i priču o čovjeku kojem je pripadao.
Samir Mehić, poznatiji kao Bowie, bio je mladić koji je vjerovao da muzika može nadjačati rat. Imao je 28 godina kada je ubijen u genocidu u Srebrenici. Danas njegova priča živi kroz sjećanja onih koji su ga znali, ali i kroz jednu gitaru, jedan gramofon i jednu ploču koji su sačuvani u Muzeju genocida.
AZIR OSMANOVIĆ, voditelj muzejsko-arhivskog tima Memorijalnog centra
“U toku rata je svirao, imao svoj bend, pa čak nekad je svirao i u ovoj bivšoj fabrici akumulatora, odnosno bivšoj bazi holandskog bataljona UNPROFOR-a, za holandske vojnike. Mi smo kroz ove predmete ispričali priču o njemu i priču o tome da život u toku rata u Srebrenici nije stao, nego se i dalje živjelo.”
Ovdje su ispričane i priče onih koji su u Srebrenicu dolazili i iz Srebrenice odlazili kako bi ostvarili svoje snove, pratili svoja interesovanja, imali svoje ispunjene živote.
AZIR OSMANOVIĆ, voditelj muzejsko-arhivskog tima Memorijalnog centra
“U ovih dvadeset izložbenih vitrina imamo oko trideset ličnih priča genocida u Srebrenici i tu se nalaze i neki predmeti koji su pripadali njima. Tako ovdje možete vidjeti index koji je pripadao Mehmedović Fahrudinu koji je bio student Mašinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. On je ubijen tokom genocida u Srebrenici. Njegov brat je donirao njegov index.”
Predmeti u Muzeju genocida prikupljaju se na više načina. Neke doniraju porodice. Neki su iz masovnih grobnica, a neki pronađeni u šumama koje su jednima bile spas, a drugima smrt.
AZIR OSMANOVIĆ, voditelj muzejsko-arhivskog tima Memorijalnog centra
“Nalazili smo puno obuće koja je nekoliko puta ulijepljena, popucala na nekoliko mjesta i kad vidite na koliko načina su ljudi pokušavali da produže vijek toj obući, onda vam bude teško, jer vidite da nisu imali ništa, a na kraju im je oduzet i taj život koji su jedino imali.”
Svaki pronađeni predmet nosi ličnu priču. Saslušati sve priče jedan je od najvećih izazova za uposlene u Memorijalnom centru Srebrenica Potočari. Odvojiti se od možda jedinih predmeta koji porodice vezuju sa njihovim najmilijim uvijek je izuzetno teško. Priče koje to prate još su teže.
AZIR OSMANOVIĆ, voditelj muzejsko-arhivskog tima Memorijalnog centra
“Nije lagano, ali to je naš posao. Sve što radimo ovdje u Memorijalnom centru radimo iz razloga da vratimo taj identitet oduzet nasilno žrtvama genocida u Srebrenici i da nove generacije nauče mnogo iz ovih predmeta koje mi prikupimo.”
U Muzeju genocida svaki predmet ima svog vlasnika, a svaka priča svoje ime i prezime. Zajedno čine trajno svjedočanstvo da iza brojeva stoje ljudi, njihovi životi, snovi i porodice.
