U rubrici Ero.ba priča volimo da ugostimo ljude iz naše svakodnevnice. Naočigled male i obične ljude, ali koji su svojim djelima, karakterom i znanjem učinili mnogo toga velikog. Današnji gost nam je Džemal Džemo Jašarević. Po zaposlenju nastavnik fizičkog vaspitanja u IV Osnvnoj školi u Mostaru.
Tačno je to da će vam uvijek đaci, pa i dugo godina nakon završetka školovanja, sa ponosom isticati nastavnike fizičkog vaspitanja. Međutim, malo je takvih za koje će te čuti „to me je Džemo naučio“. I jedan od takvih je naš sagovornik.
– Volim raditi sa djecom. Mislim da i oni vole raditi samnom. Nastojimo da izgradimo međusobni odnos, iako su to osnovci, počev od šestih razreda pa do devetih razreda. Mi se svaki put dogovorimo na času, šta ćemo raditi sljedeći čas, kaže nam Džemo.
Do rata se kao mladić bavio karaterom. Došao je i do crnog pojasa.
– Moja ljubav su borilački sportovi, karate, džudo. Tu sam se bio pronašao. Poslije rata sam bio osnivač Karate kluba „Gazija“. Možda sam mogao i još više, da tako kažem dogurati sa tim pojasima, ali to me nije ispunjavalo, priča nam Džemo i dodaje:
– To koliko sam volio borilačke sportove, smetalo mi je kod ovih sa loptom, a oni su najzastupljeniji. Zato sam ja uvijek za raju bio golman. A nije da sam sada bio neki talenat za golmana, nego niko nije htio stati na gol, sa osmjehom nam priča Džemo.
Godine poslije rata usmjerile su ga u poziv kojim se bavi i do čijeg kraja mu je ostala još jedna godina do odlaska u penziju.
– Počeo sam raditi 1998. godine. Zajedno sam djelio časove sa, eto nažalost, sada rahmetli profesorom Begovićem. Kasnije sam sam preuzeo i radim ovdje s djecom.
Kako je raditi sa djecom ? Da li još uvijek pronalazite sebe u tome ?
– Kada sam studirao, tadašnji profesor Muris Hadžikadunić je nama studentima postavio pitanje „Kada je čas uspio“. I mi studenti smo se onako pogledali međusobno, neko nešto i odgovorio, a on je samo jednostavno rekao „čas je uspio onda kada ga dijete napusti sretno i razdragano“. I to mi je bila vodilja u radu čitavu moju profesionalnu karijeru.
U Bosni i Hercegovini su se mijenjali i sistemi i obrazovni planovi, ali uvijek je ostajalo da je fizičko vaspitanje neka sporedna stvar. Šta vi mislite o tome, evo sada kada ste više i na kraju svoje profesionalne karijere ?
– Mislim da je to osnovna greška. Prvo izuzetno je važno za razvoj psiho motorike djece. Evo uzet ću primjer. Najviše svog rada na času usmjerim onda kada vidim da dijete ne može neku vježbu da uradi. To je najčešće neka vježba iz gimnastike. I onda kada pomognete tom djetetu da to prevaziđe, bez obzira koliko se to činilo nekom jednostavnim, jasno vidite u licu tog djeteta da mu se podiglo samopouzdanje, da se ohrabrio. Tako ga učite sutra da kada se u životu suoči sa problemom, ne odustaje već da preskoči taj problem.
Vječna je tema fond časova. U Sloveniji su od nedavno povećali fond časova na sedmičnom nivou za đake.
– Pametni ljudi, znaju koliko je to značajno. Poželjno bi bilo da imaju svaki dan čas. To je vjerujte jako važno za njihovu motoriku, za psihu. Dok se bave sportom, ma kako to bilo banalno zvučalo nekome, oni se uče da u momentu donesu odluku.
To zvuči kao poruka roditeljima i obrazovnom sistemu ?
– Poruka roditeljima bi bila da djecu stimulišu da nešto treniraju. Tako će se razvijati i još važnije socijalizirati u društvu. A što se tiče obrazovnog sistema, rekoh već, omogućite više časova. Čak bih predložio da poseban čas fizičkog sa nastavnikom koji je specijalizovan za to imaju djeca već, ako ne od prvog, onda od trećeg razreda. Danas to počinje u šestom razredu, ali je potrebno još ranije. Tako se stvara ljubav djece prema sportu i svemu onome što ga čini.
Kao ljubitelj borilačkih sportova, a kroz program edukacije, ispričao nam je i za kraj jednu anegdotu.
– Prije nekoliko godina preko Japanske agencije JICA išli smo na neku razmjenu u Japan. I sad znate, za nekog koje čitav život volio borilačke sportove, dolazite u domovinu toga. I sve ono što sam znao već o Japancima, o njihovoj disciplinovanosti ispostavilo se takvim. Međutim, dvije stvari su me posebno dojmile. Prva u školi, gdje je bilo na času više nastavnika fizičkog vaspitanja. Kada sam upitao zašto ih ima toliko, oni su mi odgovorili da ima djece koja su nadarena, ali i ona koja su manje nadarena, da ne kažem da imaju neku smetnju. I zato je više nastavnika, onda se oni mogu individualno posvetiti pojedinačno nekome da ukloni anomalije u tako ranoj dobi. A druga, što me impresionirala. Hodali smo tako gradom i iz modernog prešli u jedan dio koji je veliki park. Ma velik je barem ko trećina Mostara. I tako tu u tom parku, sve je u redu i tišini, na jednom mjestu sam čovjek vježba mačem. Onako, za sebe radi, nikoga ni ne ometa, a on mačem radi vježbe, kaže nam na kraju razgovora za Ero.ba Džemal Džemo Jašarević