Gorak ukus ostao je sinoć nakon pobjede BiH reprezentacije nad Luksemburgom. Čudan osjećaj kada ti ekipa sa kojom se identificiraš pobjedi, a ti ne znaš da li bi slavio ili ne. Nekako je to zbirni dojam brojnih navijača naše reprezentacije nakon sinoćnje utakmice.
I upravo je ovo suština priče, mnogo prije analize utakmice. O samoj utakmici se nema šta puno reći. BiH fudbaleri su u prvom dijelu imali četiri 100 % šanse, u kojima su reagovali ispod renomea reprezentativnog fudbalera. Sigurno da su bar pola od njih pretvorili u gol i opšti dojam bi bio drugačiji. U nastavku Luksemburg, koji je sigurno kvalitetniji nego prije, je pokazao svoj napredak. Na kraju ponovo se ukazao Eedin Džeko, dovoljno za pobjedu i obraz je sačuvan.
I tu bio otprilike mogla stati sva analiza utakmice.
Ono što brine svakog istinskog navijača, a takvih je barem milion, jeste atmosfera koja je stvorena oko našeg nacionalnog tima. Sada je već očito da je na djelu sistemsko uništavanje naše najbolje reprezentacije. Da bi shvatili o čemu je riječ samo se prisjetimo upravo na onom stadionu u Zenici oba baraža sa Portugalom, nakon njih utakmica koje su nas vodile do Mundijala… Ustvari prisjetimo se svega onoga što, gle čuda, poklapa se vremenski sa razdobljem prije dolaska Vice Zeljkovića. A onda se prebacimo u blisku prošlost i sadašnjost. Razlika je drastična !
Umjesto da okuplja stotine hiljada, da vraća nacionalni ponos, da bude lijepa slika Bosne i Herecgovine sve je pretvoreno u nešto od čega bježe i najzagriženiji patrioti. Postaje sve više jasno da je to cilj. I nije Vico Zeljković sam u tome. Mnogo veća krivica je na onim u Savezu koji se vole imenovati kao „patriote“. Oni su najveći krivci što su doveli do ovoga. Zbog svojih interesa srozali su sve što je tako dugo građeno.
Najlakše je sada po selektoru. On je samo prosječan trener, kakvih smo mi imali i u prošlosti. Dojma smo da nije puno ni lošiji ni slabiji od pojedini koji su vodili BiH reprezentaciju. Naravno da on ne može ni u istu rečenicu sa Blažom Sliškovićem, Dušanom Bajevićem, Safetom Sušićem ili Fuadom Muzurovićem. Sva četvorica su u razdobljima kada su nas vodili, praktično iz „prosjeka“ stvorili nešto. Muzurović od ništa stvarao reprezentaciju, popularni Baka nas sa ograničenim brojem igrača doveo do za to vrijeme zvjezdanih trenutaka, Sušić odveo na Mundijal, dok je Bajević u vrijeme korone sa istim ovim igračima, istina tada pravim debitantima donekle parirao silama Italije, Holandije, Poljske i doveo do nesretnih penala sa Ircima.
Dvije godine kasnije ti isti igrači, sada iskusniji, igraju još gore. Jasno je da je u odnosu na prethodna vremena razlika dijelom i u individualnoj kvaliteti igrača, ali značajno je u opštoj atmosferi. I tu dolazimo do riješenja problema. Oni najodgovorniji u Savezu, oni su ti koji generišu ovakvu atmosferu. Oni su karika koja treba da otpadne da bi se ozdravilo. Potpuno je u ovom trenutku nebitno koje selektor. Kada vidimo kakvo je stanje sada, nama najviše treba inekcija patriotizma i ljubavi. Pa čak i treneri koji nisu treneri, Barbarez i Spahić, bi “razdrmali” i tim i navijače. U atmosferi praznog Bilinog polja postala nam je upitna pobjeda i nad Gibraltarom