Bosna i Hercegovina nije dobila status kandidata za pristupanje Europskoj uniji, budući da u prethodnom razdoblju nije napravila gotovo nikakav napredak na svom Europskom putu.
Ova rečenica perpetuira se kroz sve izvještaje Europske komisije o napretku u reformama koje se tiču Bosne i Hercegovine, te ima najgoru ocjenu od strane europskih eksperata u kontekstu stanja u zemlji i poredbi sa ostalim zemljama regije (Izvještaj o Bosni i Hercegovini za 2021. godinu). Svima su poznate sintagme poput ograničenog ili nikakvog napretka, a sada nam je vokabular bogatiji za novi termin – nazadovanje. I to u oblasti javnih nabava, Zakona koji je donesen prije skoro dva desetljeća, što je bilo u funkciji stvaranja jedinstvenog ekonomskog prostora u našoj zemlji, a njegovo uspostavljanje predstavljalo je jedan od šesnaest uvjeta, definiranih Studijom izvodljivosti o pristupanju Bosne i Hercegovine Europskoj uniji, koje je BiH bila dužna ispuniti prije početka pregovora o stabilizaciji i pridruživanju (s EU).
Sada je izmjena ovog Zakona jedan od ključnih prioriteta koji se tiču vladavine prava, s ciljem jačanja prevencije i borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala, uključujući pranje novca i terorizam, a sporan je „povlašteni tretman“ za domaće ponuđače prilikom dodjele javnih ugovora (uz ostale nedostatke). Druga dva prioriteta, s oznakom hitnosti, su donošenje i provođenje zakonodavstva o sukobu interesa (vladavina prava) i poboljšanje institucionalnog okvira, među ostalim na ustavnoj razini, kako bi se zajamčila neovisnost pravosuđa, uključujući njegovu instituciju za samoupravljanje (Visoko sudsko i tužilačko vijeće).
Da su realizirana ova tri prioriteta koja su, u prvom redu, ključna za vladavinu prava u zemlji, zasigurno bi dobili poticaj od strane Europske unije – možda i u formi kandidacijskog statusa. Međutim, možda je ovako i poštenije, ako ta riječ uopće ima značenje kada se stavi u politički kontekst. Jer, da je kojim slučajem Bosna i Hercegovina dobila kandidacijski status, sve zasluge preuzeo bi trenutno vladajući trijumvirat.
A koliko su vladajući posvećeni europskom putu možemo zaključiti i po nepostojanju nacionalnog programa za usvajanje pravne stečevine EU (NPAA), kojim se treba definirati uloga svih razina vlasti u pitanjima ključnim za pristupanje Europskoj uniji (mehanizam za koordinaciju) – prioritet broj dva iz Mišljenja.
Također, treba napomenuti kako je veći dio preporuka iz Mišljenja Europske komisije tretiran kroz Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (započeo s primjenom 1. lipnja 2015.), te je, po zadatim vremenskim parametrima, odavno trebao biti implementiran. Možda i najvažnije poglavlje SSP-a, koje se odnosi na usklađivanje zakona, njegovo provođenje i pravila konkurencije (članak 70.) inzistira na priznanju važnosti usklađivanja postojećeg zakonodavstva Bosne i Hercegovine sa zakonodavstvom Zajednice, te njegovom efikasnom provođenju.
Dogovoren je i način na koji će se pratiti postupak usklađivanja zakonodavstva i radnji koje treba poduzeti na provođenju zakona, naravno, sve u dogovoru s Europskom komisijom.
Što se tiče javnih nabava, dovoljno je citirati dio članka 74. koji se bavi ovom materijom – Zajednica i Bosna i Hercegovina smatraju da je željeni cilj otvaranja procedura dodjele ugovora o javnim nabavama na osnovu nediskriminacije i reciprociteta, a sve u skladu s pravilima WTO-a. Isto tako, obvezali smo se na punu suradnju sa Zajednicom, kao i na promociju regionalne suradnje u sprječavanju i borbi protiv organiziranog kriminala i drugih nezakonitih aktivnosti, uz poštivanje priznatih međunarodnih standarda.
Sve ovo, i još puno toga, od strane vladajućih, prihvaćeno je na deklarativnoj razini, bez svijesti o potrebi transformacije postojećeg sistema zbog građana Bosne i Hercegovine, u kontekstu poboljšanja općeg društvenog stanja. Bosna i Hercegovina ni u jednom području politike nema dobru razinu pripremljenosti, niti je uznapredovala u pogledu kapaciteta za preuzimanje obveza koje proizlaze iz članstva u EU – jedan je od zaključaka iznesenih u Mišljenju Europske komisije o zahtjevu Bosne i Hercegovine za članstvo u Europskoj uniji.
Gotovo da se ništa nije promijenilo ni nakon tri godine. Kako ostvariti kapacitet za preuzimanje obveza (koje proizlaze iz članstva u EU) bez jačanja postojećih državnih institucija, kada politički mainstream radi sve na njihovoj dezintegraciji, uz povremeno asistiranje međunarodne zajednice. Jer, kako na drugačiji način objasniti fantomski Mehanizam koordinacije, koji se ne spominje u Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju (u SSP-u je Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje tijelo zaduženo za primjenu i provođenje sporazuma), a uvodi se na zahtjev Europske unije u pregovaračkom procesu za članstvo. „Govor jednim glasom“ prema EU, kako je to slikovito opisano, znači da sve politike u BiH moraju biti usklađene (od vrha do nižih razina vlasti, po horizontali i vertikali), kako bi postojao jedinstven stav u komunikaciji s Europskom unijom.
Ovaj surogat, nazvan i mehanizmom kočenja, dosadašnja praksa ne poznaje (u procesu pristupanja EU), a ne bi bio potreban ni Bosni i Hercegovini da umjesto zaklinjanja u europske vrijednosti postoji hijerarhijski sistem odgovornosti, te da se poštuje princip vladavine prava. Bosna i Hercegovina je nefunkcionalna država baš zbog svog unutarnjeg uređenja, pa kako rješenje za državu može biti neko koordinacijsko tijelo temeljeno na istom modelu?
Željko Batinović