Vjerovatno ne postoji nijedan grad u Bosni i Hercegovini u kojem je rukomet toliko značajan sport, kao što je to Banjaluka. Kada su rukometni entuzijasti iz grada na Vrbasu 1950 osnivali klub, nisu ni u najljepšem snu mogli zamisliti da će se taj isti klub, 26 godina kasnije popeti se na evropski tron. Hladni Skandinavci, bogati Njemci, Španci ili Francuzi, šamar iz Banjaluke dobili su i 1991 godine, kada je osvojen i KUP IHF.
Dio istorije banjalučkog i bh rukometa svakako je i Abas Arslanagić. Ako ili Profesor kako su ga zvali, a i u stvarnom životu profesor sporta, nije samo jedan od najvećih golmana bh svih vremena, već i u svoje vrijeme, jedan od najboljih golmana svijeta.
Arslanagić je rođen 02.10.1944. godine u Derventi, gdje se i počeo baviti rukometom. U Borac j došao kao mlad i anoniman golman iz beogradskog Partizana.
„Ako“ je za Borac odigrao 232 utakmice i postigao 18 golova, ali golova gola sa gola, dakle ne sa sedmerca. Za preprezentaciju Jugoslavije debitovao je 1969 godine i odigrao ukupno 125 zvaničnih utakmica. Banjalučki profesor rukometne igre ne bi ostao dosljedan sebi, da i u reprezentativnom dresu nije postigao taj jedan gol. U svoj karijeri dva puta je osvojio bronzanu medalju na Svjetskim prvenstvima, a u Minhenu 1972 godine oko vrata stavio je i onu najveću, zlatnu medalju. Abaz Arslanagić dva puta je i oblačio dres reprezentacije Svijeta.
U njegovom najdražem, Borčevom dresu 1976 godine osvojio evropski klupski tron, dok je titulu prvaka Jugoslavije osvajao 4 puta. Sa Borcem je bio i 5 puta osvajač kupa bivše države. Jedno vrijeme igrao je i u Španiji.
Krajiški golmanski virtuoz svoje rukometno znanje nakon završetka igračke karijere, nastavio je prenositi na nove generacije. Bio je selektor ex – YU seniorske i omladinske selekcije. Osim njih, jedno vrijeme predvodio je i najbolje rukometne selekcije Hrvatske, Katara i Bosne i Hercegovine. Od klubova predvodio je svoj Borac, tadašnji Badel Zagreb i slovenačko Laško. U sezoni 2002/2003 predvodio je sarajevsku Bosnu i sa njom osvojio duplu krunu.
Kako je sve počelo
„U vrijeme kada sam počeo braniti sa 14 godina, rukomet je bio sport broj 2 u Derventi iza fudbala. Stanovao sam u neposrednoj blizini igrališta, gdje bih došao za pet minuta. Igrali smo i košarku, te odbojku. Bio sam perspektivniji odbojkaš, nego rukometaš u jednom momentu, ali ostao sam u rukometu koji je postao moje životno opredjeljenje“, kaže nekada najbolji svjetski rukometni golman Abas Arslanagić, koji je 1962. prešao iz derventskog Partizana u klupskog imenjaka iz Beograda.
„U Beogradu sam bio svega godinu dana. Htio sam upisati Fakultet za sport i fizičku kulturu, no zakasnio sam na prijemni ispit. Ostao sam u Beogradu i prijavio se u Partizan. Trenirao sam tu jesen, a potom je Partizan bio prvak na prvom zimskom državnom prvenstvu Jugoslavije u Zrenjaninu. Sa 18 godina odigrao sam dvije-tri utakmice za Partizan i potvrdio talenat. Bitno je da čovjek ponekad u sportu ima i malo sreće. Kada je počela liga na proljeće, prvi golman Mića Todorović povrijedio je meniskus i morao na operaciju. Proljetni dio prvenstva bio sam prvi golman, što me je donekle afirmisalo“, dodaje.
U jesen 1963. trebao sam ići na prijemni ispit na DIF-u Beogradu. Moj profesor iz srednje škole u Banjoj Luci čuo je da sam izgubio godinu na Veterinarskom fakultetu, a Borac je ostao bez golmana Vlade Jovića, koji je išao u vojsku. Borac me privolio da dođem. On je bio veliki klub jugoslovenskog rukometa i prihvatio sam poziv. Jović, koji mi je bio sportski i životni uzor, nažalost je nedavno preminuo.
Igrao u Borcu, studirao u Sarajevu
Prema riječima legendarnog golmana, dolazak u Borac bio je životni potez. Ukazanu priliku iskoristio je na pravi način.
„Branio sam dobro prvu godinu u Borcu. Nije ostalo puno igrača iz prve šampionske generacije. Sastav je bio mlad i šarolik. Ostali smo u Prvoj ligi i zauzeli poziciju u sredini tabele. Nakon godinu dana Jović, koji je bio prvi golman Borca, vratio se iz vojske. Pošto nisam želio biti drugi golman, otišao sam u Derventu. Ponovo su me 1967. angažovali u Borcu, a 1968. upućen mi je poziv za reprezentaciju. Bio sam najbolji golman SP-a 1970. Sve se desilo veoma brzo. Da mi je neko rekao da ću to napraviti, ne bih mu povjerovao. Zanimljivo je da sam u sezoni 1967/68. igrao za Borac i studirao na DIF-u, u Sarajevu. Vozario sam za svaku utakmicu. Vikendom bih išao u Banju Luku ili mjesto gdje se odigrava utakmica“, kaže.
Prvi Arslanagićev trener bio je Huso Jusufbegović, profesor fizičkog vaspitanja. Jusufbegović je bio začetnik rukometa u Derventi i formirao klub u ovom bh. gradu. Kako Arslanagić tvrdi, po dolasku u beogradski Partizan, trenirao ga je Zoran Pantazis, veliki čovjek, stomatolog po struci. Svojevremeno je bio selektor ženske reprezentacije Jugoslavije.
„Dio zasluga što sam dobro branio u Partizanu ima Pero Lazarević. On je bio golman, a kada je vidio kakav sam na golu, rekao je: ‘Ja više neću da branim.’ Počeo me je trenirati, što su bili prvi ozbiljniji golmanski treninzi u Beogradu“, kažeArslanagić.
Četiri jugoslovenske titule
„U Borcu je trener bio Vojo Misaljević, koji je vjerovao u starije igrače. Tek kada sam postao reprezentativac, ‘kleo se’ u mene da sam vrhunski kvalitet“, dodaje.
Arslanagić smatra da je bio više golman samouk, ali i podvlači zasluge tadašnjeg jugoslovenskog selektora Vlade Štencla za svoj igrački razvoj. Čarobnjak među stativama prisjetio se perioda kada je trenirao sa sarajevskom Bosnom, koja je bila član Druge republičke lige.
„Trenirao sam svakodnevno na Kovačima, a Bosna je igrala zadnji rang takmičenja. Prvi sam dolazio, zadnji odlazio sa treninga. Studirao sam na DIF-u, a igrači Bosne pomagali su mi da zadržim formu“, prisjeća se.
Sjeća se da je poslije debija za Jugoslaviju u martu 1969. protiv Njemačke, Štencl rekao: „Eh, ovog sam golmana čekao 20 godina“.
„Pred Olimpijske igre u Minhenu 1972., u razgovoru sa novinarom Seadom Hadžijahićem, saznao sam da se selektor Štencl zaklinje u mene. Hadžijahić mi je rekao da sam siguran za mjesto u timu, za razliku od ostalih igrača. Štencl je bio čovjek velikog srca i neponovljiv kao trener“, kaže Arslanagić.
Sa čuvenim Akom na golu, banjalučki klub osvojio je od 1973. do 1976. četiri titule prvaka bivše države, a od 1969. do 1975. pet kupova. Kruna uspjeha sa Borcem je osvajanje titule evropskog prvaka, 1976, a Arslanagić je prvo govorio o detaljima iz završnice prethodnog KEP-a.
Borac me nije pustio u Barcelonu
„Godinu prije, u polufinalu smo eliminisali veliku Steauu, za koju je igralo 11 reprezentativaca četverostrukog svjetskog prvaka Rumunije. Pobijedili smo je 19:17 u Bukureštu, a oni nas 13:11 u Banjoj Luci. Pošto smo dali više golova u gostima, prošli smo dalje. Tada je trener Borca Pero Janjić nesvjesno pogriješio. To je bila, prije svega, klupska greška, a njegova je bila što je pristao na to. Otišli smo sedam dana prije finala u Njemačku i odigrali tri trening-utakmice kako bismo pokrili putne troškove. Bili smo na dlanu protivnicima iz Istočne Njemačke, koji su nas gledali i pratili naše igre. Odigrali smo finale protiv Vorwaertsa ispod svake kritike. Izgubili smo u polupraznoj dvorani Westfalenhalle, u Dortmundu, koja prima 15.000 gledalaca. Poslije izgubljenog finala, imao sam ponudu Barcelone, ali Borac me nije pustio. Onda nije bilo ugovora. Po godinama sam ispunjavao uslove za odlazak u inostranstvo. Međutim, želja da budemo prvaci Evrope bila je razlog nedavanja dozvole za odlazak u Barcelonu“, kaže.
Naglasio je da je Borac odigrao odlično iduću sezonu i dodao da je poraz u prošlom finalu bio opomena za trenera banjalučke ekipe.
„Sa Gummersbachom je bilo neriješeno u Njemačkoj, a kući smo pobijedili 15:13. Savladali smo dansku Fredericiju 17:15 u finalu (igrano u banjalučkom Boriku), u kojem sam odbranio ključne šuteve. Utakmica je bila knap i nismo lako ostvarili pobjedu. Važnost meča je normalno uticala na igrače. Godinu ranije pobijedili smo u gostima Fredericiju sa šest razlike u prijateljskoj utakmici“, kaže Arslanagić.
Zlato s Igara 1972. godine
Nekadašnji golman Borca i jugoslovenske selekcije briljirao je protiv danskih timova i reprezentacije.
„Odbranio sam šest od sedam sedmeraca na SP-u 1970. u Parizu, gdje smo pobijedili Dansku 29:12 u borbi za treće mjesto. U pobjedi na Olimpijskim igrama u Montrealu, vodili smo 8:0 u 28. minuti. Proslavio sam se protiv Danaca, koji su napisali knjigu Svjetske rukometne legende. U poglavlju o meni, napisano je da sam prvi golman koji je branio agresivno i koristio šesterac. Istakao je moj specifičan način branjenja, gdje sam izlazeći prema igračima, napadao ih ulaskom u šut“, kaže nekadašnji golman.
Vrhunac reprezentativne karijere golmanskog virtuoza predstavljala je zlatna medalja na OI-ju 1972.
„Štenci i igrači bili su iskusniji za SP u Francuskoj, gdje smo minimalno izgubili od Čehoslovačke i poraženi od DR Njemačke. Pobijedili smo Mađarsku 11:10, u utakmici karijere, da bismo onda rasterećeni nanijeli katastrofu Danskoj. Za Igre smo se temeljito spremali dva mjeseca u ljubljanskom Tivoliju. Vlado nas je tako dobro fizički pripremio da niko nije bio povrijeđen tokom cijelog trenažnog procesa. Bili smo mentalno jaki. Niko nije govorio da ćemo biti prvi. Izjave su bile u stilu da ćemo se boriti i vidjećemo šta će biti. Na olimpijskom turniru dobili smo Rumune 14:13, mada smo cijelim tokom utakmice vodili dva ili tri gola razlike. U finalu, Čehoslovaci nam nisu zabili gol 20-ak minuta, a na kraju je protivnik dobro prošao sa 21:16.“
Mada pamti više radosnih trenutaka, Arslanagić je izdvojio kao najteži poraz u igračkoj karijeri protiv Njemačke na Olimpijskim igrama 1976.
Sjećanje na poraz od Njemačke
„Poraz od Nijemaca, čiji je selektor tada bio Štencl, izbacio nas je iz razigravanja za medalje. Slabo smo odigrali taj meč, a 20-ak sekundi prije kraja odbranio sam penal Deckarmu kod minimalnog vodstva Nijemaca. U kontranapadu je Pavićević, koji je bio najbolji igrač utakmice i zabio 10 golova, krenuo da postigne gol. Nijemci su ga blokirali iz prostora od šest metara, što je bio čist sedmerac, ali suci to nisu primijetili. Minimalno smo izgubili, iako nas je remi vodio dalje. Pobijedili smo kasnijeg olimpijskog prvaka, bivši SSSR, no završili smo kao peti. Tih deset dana takmičenja, svjesni da ne možemo do medalje u Montrealu, palo mi je teško, pa nisam ni gledao finale SSSR – Rumunija“, kaže Arslanagić.
Kao trener golmana ex-Yu tima, sudjelovao je u osvajanju svjetskog srebra 1982. i zlata 1986. Nije bio učesnik OI-ja 1984. u Los Angelesu.
„Na SP-u u SR Njemačkoj, Branislav Pokrajac je bio selektor, Zoran Živković trener, a ja sam bio trener juniora i radio sa golmanima. Tada su Mirko Bašić i Veselin Vujović ušli iz juniorske u A selekciju. Pošto sam radio džabe, pitao sam ljude u Rukometnom savezu da li sam putnik za Los Angeles. Kada su mi rekli da nisam, prestao sam raditi. Čemu rad džabe i još ne idem na Olimpijadu, zašto?“, prisjeća se.
„Kada je Živković postao selektor, bio sam trener 1986. sa zadacima trenera golmana i kondicione pripreme. Osvojili smo zlato, a Zlatan Arnautović je bio najbolji golman SP-a 1986. I Mirko Bašić je branio dobro. Da je on proglašen najboljim na svijetu, ne bi bilo pogrešno“, dodaje.
Trener koji je stvarao igrače
Po završetku igračke karijere, Arslanagić je kao trener vodio Metaloplastiku, Borac, Badel 1862 Zagreb, Celje, sarajevsku Bosnu, itd. Bio je selektor četiri reprezentacije: Jugoslavije, Katara, Hrvatske i BiH.
„Teže je biti trener nego rukometaš. Kao igrač sam odlučivao sam kako ću trenirati. Kod trenera, puno faktora utiče na rezultat. Igrači su čudne biljke, mnoge stvari utiču na raspoloženje i odnos prema igri. Svi igrači nisu isti i njihovo poimanje sporta nije jednako. Te stvari treba dobro razlučiti“, govori.