Aktualni poslovni sistem nije ni sjena onog predratnog, a najveći razlog tomu je nedovršena vlasnička transformacija ranijeg društvenog vlasništva u općeprihvaćeni, ustavom utvrđeni, dominantni oblik – privatno vlasništvo, što je vidljivo kroz ponuđeni model privatizacije i njene katastrofalne rezultate, te nepostojanje restitucije. Izgradnja novog poslovnog sistema počiva na neadekvatnom normiranju vitalnih oblasti, odnosno na njegovom neadekvatnom strukturiranju, slabašnosti glavnih karika tog sistema, neprihvaćanju i nepoštivanju poslovnih standarda, te nespremnosti akceptiranja europskih standarda, odnosno pravne stečevine Europske unije. Poslovni sistem je, između ostalog, determiniran političkim ambijentom, na koji u značajnoj mjeri utječe izborni zakon svojim izuzetno lošim rješenjima, pri čemu se, u prvom redu, misli na kompenzacijske mandate, koji čine gotovo jednu četvrtinu izbornog (ne) legitimiteta, na svojstvo nositelja mandata, a to su po sadašnjim odredbama izabrani, odnosno kompenzacijski pojedinci, nizak izborni prag, financiranje iz proračuna, te slijedom toga brojnost političkih subjekata.
Polaznu točku u određenju poslovnog sistema predstavlja registracija poslovnih subjekata, a taj postupak, posebno u Federaciji BiH, je spor, neefikasan, nekonzistentan, te kao takav ne doprinosi ostvarenju osnovnog cilja tržišne ekonomije – razvoju privatnog poduzetništva, koji predstavlja temelj ekonomskog razvoja, niti uvećanju i jačanju porezne baze, a time ni jačanju temelja za rješavanje socijalnih problema. Neadekvatan odnos države spram poslovnih subjekata posebno je izražen u slučaju malih i srednjih poduzeća – najbrojnije kategorije tržišnih sudionika, počevši od poteškoća pri registraciji, nepostojanja pouzdane statistike, te posebno kroz mikro iznos javnih sredstava koja se izdvajaju za poticaje ovoj kategoriji poslovnih subjekata. Ovakvo pozicioniranje, odnosno zapostavljanje malih i srednjih poduzeća, uvažavajući njihov značaj u pravnoj stečevini EU, i posebno kroz ekonomski značaj u zemljama Unije, gledano kroz prizmu osnovnih pokazatelja – brojnost, udio u BDP-u, udio u strukturi zaposlenih, ne doprinosi razvoju fer tržišnih odnosa, ekonomskom rastu i razvoju, a time ni rješavanju ekonomskih i socijalnih problema.
U istu ravan, u kontekstu značaja što ga fer tržišno natjecanje ima za svako društvo, mogu se staviti normativna rješenja, i još više praksa, o javnim nabavama, gdje značajan dio javnih sredstava ide „unaprijed odabranim kandidatima“, kao i norme, i još više primjena normi o koncesijama, gdje se koncesijska naknada, posebno u Federaciji BiH, skoro i ne primjećuje, čime se opet uskraćuje država u smislu ostvarenja pripadajućih funkcija. Primjena stečajnih i likvidacijskih propisa ukazuje na raskorak između de iure postavki i njihove praktične primjene, odnosno de facto stanja. Konkretno, dijelom kroz Zakon o stečajnom postupku, dijelom kroz praksu, marginalizira se, skoro anulira, značaj imovine stečajnog dužnika i odgovornosti za imovinu, što u zbirnom izrazu predstavlja problem za poslovni subjekt (stečajnog dužnika), povjeritelje, radnike, državu, tržišne odnose.
Ovome treba dodati odredbe krivičnog zakona o stečajnim krivičnim djelima – prouzrokovanje stečaja, lažni stečaj, zloupotreba u stečajnom postupku, oštećenje povjeritelja, odnosno vezanim djelima – zloupotreba ovlasti u gospodarskom poslovanju i zloupotreba u postupku privatizacije, koje u osnovi ne prepoznaju odgovorne osobe, niti osnovna načela, poput načela savjesnosti i poštenja i postupanja s pažnjom dobrog gospodarstvenika, a time ni odgovornost kao osnovni institut bez kojega nema vladavine zakona.
Državna monetarna politika, koja značajno utječe na izgled i funkcionalnost poslovnog sistema, je ograničena, što je vidljivo i kroz nadležnosti Centralne banke, te slabašnost instrumentarija monetarne politike koji centralnoj bankarskoj instituciji stoji na raspolaganju.
Osim obveznih rezervi, Centralna banka nema značajnijeg utjecaja na povećanje količine novca u opticaju, a time ni na povećanje potražnje, kao osnovnog uvjeta za ekonomski rast i razvoj. Najveći broj komercijalnih banaka u vlasništvu je stranaca, što također može predstavljati prepreku u kontekstu ostvarenja osnovnih ekonomskih ciljeva. Fiskalna politika nastavlja kontinuitet monetarne, u kontekstu donošenja loših rješenja i neefikasnosti. Konkretno, domaći akcizni sistem je diskriminirajući za domaće proizvođače, budući da domaća bezalkoholna pića imaju tretman akciznih proizvoda, čime se narušava načelo pravednosti u oporezivanju, što djeluje destimulirajuće na razvoj primarne proizvodnje, prvenstveno voćarstva, a samim tim i prerađivačke industrije. Također, doprinosi zaposlenika i poslodavaca, koji se plaćaju temeljem radno-pravnog statusa imaju obilježja parafiskaliteta, obzirom da ih utvrđuju ekonomsko-socijalne grupacije i prihodi pripadaju njima, a ne proračunu, a karakterizira ih nepotrebna entitetska različitost.
I pored iznimno velikih izdvajanja za ovu namjenu, te visokih prihoda koji se ostvaruju po tom osnovu, ova kategorija dadžbina, odnosno sistem socijalno-zdravstvene zaštite, ne garantira ni socijalnu ni zdravstvenu sigurnost, niti ostvarenje statusnih prava po osnovu mirovinskog i invalidskog osiguranja. Parafiskaliteti su izraziti primjer autonomije teritorijalno-političkih jedinica u pogledu motiva uvođenja i visine opterećenja i temeljem toga značajno opterećuju poslovni sistem zemlje i guše poduzetničku aktivnost. Konkretno, radi se o prevaljivanju negativnih posljedica utvrđenog sistema raspodjele javnih sredstava, koje je prije svega uvjetovano niskom razinom prava jedinica lokalne samouprave, što je vidljivo i kroz raspodjelu sredstava prema zakonu o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji BiH, gdje značajniji dio sredstava ide županijama (kantonima) umjesto općinama. Svakako treba akcentirati i neracionalno trošenje javnih sredstava putem sistema javnih nabava, kao i činjenicu da u Bosni i Hercegovini nije riješeno pitanje restitucije, čime se odstupa od iskustava susjednih zemalja, a istovremeno
ugrožava jedno od osnovnih ljudskih prava – pravo na imovinu.
Integracijski proces predstavlja eksternu, veoma bitnu determinantu poslovnog sistema, a najveći značaj za Bosnu i Hercegovinu, u tom kontekstu, ima Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Primjenu SSP-a karakterizira apstrahiranje njegovog sadržaja, odnosno
neispunjavanje preuzetih obveza od strane bh. vlasti, a epilog je višegodišnje čekanje na status kandidata za prijem u članstvo Europske unije.
Piše: Željko Batinović