Prema mišljenju Recepa Tayyipa Erdogana, Rusija i Zapad su “jednako” pouzdani i vrijedni povjerenja. To je ono što je turski predsjednik rekao 18. septembra, komentirajući pouzdanost kolektivnog Zapada i svoju frustraciju dugotrajnim pokušajima Turske da se pridruži Evropskoj uniji.
“U onoj mjeri u kojoj je Zapad pouzdan, Rusija je jednako pouzdana”, rekao je za PBS, američku televizijsku kuću.
“Posljednjih 50 godina čekali smo na pragu EU, a u ovom trenutku vjerujem Rusiji jednako kao i Zapadu.”
Nakon svoje posjete Rusiji 4. septembra, kako bi se susreo s predsjednikom Vladimirom Putinom, Erdogan također vjeruje da gospodar Kremlja želi brzi kraj svog rata u Ukrajini.
“Gospodin Putin je na strani okončanja ovog rata što je prije moguće. To je ono što je rekao. I vjerujem njegovim riječima”, rekao je Erdogan.
Erdogan možda zvuči naivno, ali on vodi pažljivo balansiranje između zaraćenih strana, Zapada, Kine i vlastite domaće publike.
Ekonomska korist
Njegov distancirani položaj donio je njemu i Turskoj velike ekonomske i političke koristi, u momentu kada je zemlja sputana petogodišnjom recesijom i traumatizirana potresom 6. februara u kojem je poginulo desetine hiljada ljudi.
“Erdoganova geopolitika temelji se na balansiranju na tri tačke geopolitičke konfrontacije – Zapad, Rusija, Kina”, rekao je kijevski analitičar Aleksej Kušč za Al Jazeeru.
“Iz svih smjerova, Erdogan dobija maksimalan profit – tržišta, tehnologije i ekonomsku modernizaciju sa Zapada, jeftine sirovine, gorivo i čvorište prirodnog plina iz Rusije, tranzit robe i ulaganja iz Kine”, rekao je.
Nekim Ukrajincima ova ravnoteža može izgledati cinično.
“On je poput trgovca na tržnici, smiješi se i pita za vašu porodicu, ali sve što želi je vaš novac i vaša preporuka drugom kupcu”, rekao je za Al Jazeeru Valentin Aleksašenko, IT analitičar iz Kijeva koji redovno odlazi na odmor u Tursku.
Ali Erdoganovo stajalište pomaže ratnim naporima Kijeva.
Ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog naziva “dragim prijateljem”, nedavno mu je priredio prijem na crvenom tepihu u Istanbulu i pomogao je u pregovorima o oslobađanju ratnih zarobljenika i produženju “dogovora o žitu” za isporuku ukrajinske pšenice preko Crnog mora.
Bespilotne letjelice za napad Bayraktar koje proizvodi kompanija koja pripada Erdoganovom zetu pokazale su se toliko ubojito efikasnima protiv ruskih trupa da Ukrajinci po njima nazivaju radio stanice i jelovnike za poslovne ručkove.
Erdoganova nevoljkost da stane na stranu ide mu na ruku kod kuće, pogotovo jer njegovi glasači shvataju koliko većina država članica EU-a ne želi njihovu zemlju u članstvu i kako zapadnjački “dvostruki standardi” u pogledu migracija potiču antizapadne osjećaje među njima, rekla je Seda Demiralp sa Univerziteta Isik u Istanbulu.
“Njegovi birači su uvjereni da nezavisna pozicija najviše koristi turskim interesima. Turski birači cijene bliže veze sa Zapadom, dok u isto vrijeme shvataju da Zapad nikada Tursku ne tretira kao ravnopravnog partnera,” rekla je za Al Jazeeru.
Frustrirajuća saradnja
“S Erdoganovog gledišta, savršeno je racionalno provoditi politiku koja se ne smatra isključivo podrškom jednoj strani. On ne može otuđiti ni Zapad ni Rusiju,” rekao je za Al Jazeeru Gonul Tol, analitičar sa Bliskoistočnog instituta, think tanka u Washingtonu.
S druge strane, Brisel, Washington i Moskva nemaju izbora nego uvijek iznova prići Erdoganu.
“Sa zapadnog i ruskog stajališta, bez obzira koliko su frustrirani Erdoganom, i oni misle da moraju sarađivati s Turskom”, rekao je Tol.
A tu je i lična veza između Erdogana i Putina, čije su političke putanje donekle slične. Obojica su rođeni 1950-ih i bili su na vlasti više od dva desetljeća, vodeći ono što kritičari nazivaju sve autoritarnijom i nacionalističkom politikom, iako Erdogan i njegove pristalice to poriču.
Obojica su nostalgični za imperijalnim procvatom svojih nacija, i nastoje ga oživjeti uprkos svim izgledima. I obojica pokušavaju pronaći zajednički jezik.
“Vrijeme je pokazalo da oba čelnika slijede interese svojih nacija, ali se mogu složiti i postići kompromis u isto vrijeme”, rekao je Emil Mustafayev, analitičar iz Bakua, glavnog grada Azerbejdžana, ključnog saveznika Turske u bivšem Sovjetskom savezu.
“Usprkos njihovim bezbrojnim nesuglasicama, to njihov odnos čini donekle jedinstvenim u današnjem svijetu”, rekao je za Al Jazeeru.
Historijske veze
Obojica ponovno ispisuju stoljetnu historiju vrlo neugodnih veza. Ruski carevi i osmanski sultani bili su u ratu desetak puta, a car Nikola I nazvao je Tursku “evropskim bolesnikom” prije Krimskog rata u kojem su se Turska i zapadne sile sukobile s Rusijom 1850-ih.
Stoljeće i po kasnije, Moskva izgleda kao “evropski bolesnik” jer su njena aneksija Krima i rat u Ukrajini potaknuli napetosti između otprilike istih igrača. Godine 2015, tokom ruske kampanje za spašavanje raspadajućeg režima sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, turske su zračne snage oborile ruski borbeni avion za koji je Ankara tvrdila da je povrijedio njen zračni prostor.
Incident je izazvao napetosti jer je Moskva uvela sankcije, zabranila čarter letove za Tursku i naredila turističkim kompanijama da “evakuiraju” desetke hiljada turista. Gazprom, ruski izvoznik prirodnog plina, obustavio je izgradnju 1.100 kilometara dugog plinovoda za Tursku. Ali napetosti su ubrzo prestale, ruski plin je pumpan u Tursku i dalje u istočnu Evropu, a Moskva je čak dopustila Ankari da odgodi plaćanje računa za plin od 600 miliona dolara.
Nakon prekida Sjevernog toka, ruskog plinovoda za prirodni plin prema Njemačkoj, Kremlj je odlučio napraviti “plinsko čvorište” u Turskoj. Ali plan je zastao zbog nečega što bi moglo biti simbol veza između Erdogana i Putina – strane se ne mogu složiti oko toga ko će imati veću kontrolu nad čvorištem, objavio je Reuters sredinom septembra.
(AL JAZEERA)