U selu Siče u istočnoj Hrvatskoj više je Sičana na groblju nego među živima. Živih Sičana je 230, a umrlih 250. Točnije, na groblju je 247 domaćih i tri nepoznate osobe. Grobovi Sičana ukratko posjetitelju kažu tko su ti ljudi bili, gdje pripadaju i posjećuju li ih bližnji. Tako to biva s grobovima, sažimaju osnovne informacije našeg života. Ako na grobu stoji samo NN, to sažima tragediju. No, tko su te tri osobe kojima se ne zna ime?
Migranti, utopili su se u obližnjoj rijeci, reći će vam mještani. Malo je mjesto, malo je groblje, sve se zna.
Na groblju u Sičama to su jedina tri groba o kojima nitko ne vodi računa. Za otprilike pet godina mogao bi im nestati svaki trag. Komunalna poduzeća su dužna ukopati neidentificirana tijela, ali ne i održavati grobove osim ako grob nije od osobe od „posebnog povijesnog i društvenog značaja“, kako zakon nalaže.
Tko su NN1, NN2 i NN3?
NN1, NN2 i NN3 su od posebnog značaja samo svojim bližnjima, koji vjerojatno ni ne znaju gdje su. Možda čekaju da im se konačno jave iz zapadne Europe. Možda ih traže. Možda ih oplakuju. No ako ispitate malo dalje, saznat ćete ponešto o onima koji tu počivaju bez imena.
U rano i hladno jutro 23. prosinca 2022. policija je pronašla dva tijela na obali Save, koja je u tom području odvaja Hrvatsku od Bosne i Hercegovine. Odvaja Europsku uniju od ostatka Europe. Prema policijskom izvještaju, pronašli su i skupinu od dvadeset stranih državljana koji su tim putem nezakonito ušli u Hrvatsku. Skupini je nedostajala još jedna osoba. Nakon opsežne potrage u popodnevnim satima je pronađeno i treće tijelo. Patolog Opće bolnice u Novoj Gradiški ustanovio je da je smrt za sve troje nastupila u 2.45 u noći. Dvojica su umrla od pothlađenosti, jedan se utopio.
Kod njih su pronađene iskaznice iz izbjegličkog kampa u Bosni i Hercegovini. Saznali smo da su, prema iskaznicama, sva trojica bila iz Afganistana: Ahmedi Abozari imao je 17 godina, Basir Naseri imao je 21 godinu i Shakir Atoin je imao 25 godina. NN1, NN2 i NN3.
Nomen nescio ipak nisu nepoznati?
Za dvojicu od njih su i drugi iz skupine migranata potvrdili identitet, rekli su nam iz policijske postaje Brodsko-posavske. Zašto su onda pokopani kao NN? Ako ih traže obitelji, kako će ih naći? U upravi groblja su bili ljubazni i rekli da pokapaju prema tome kako stoji u dozvoli za ukop koju potpisuje patolog. A stajalo je NN. Patolog je rekao da podatke ispisuje na temelju informacija dobivenih od policije i mrtvozornika. Iz nadležne policije su nam rekli da se osoba sahranjuje po pravilima lokalne uprave.
Groblje Siče pripada općini Nova Kapela čiji nam je načelnik Ivan Šmit nezadovoljno nabrojao sve troškove koje je njegova općina snosila za te ukope i poručio da ako će netko za to platiti, onda može promijeniti oznaku NN u imena.
Tisuće grobova uzduž granice EU-a
Na niz smo takvih administrativnih nejasnoća naišli istražujući kako nadležna tijela postupaju s tijelima onih koji su stradali pokušavajući ući u Europsku uniju, kao dio Border Graves Investigation koje je proveo tim od osam slobodnih novinara u zemljama na migrantskim rutama, zajedno s britanskim Guardianom i njemačkim Süddeutsche Zeitungom.
Nema jedinstvene europske baze podataka o broju migranata koji su pokopani u Europi. No tim je uspio potvrditi najmanje 1931 takav grob u Grčkoj, Italiji, Španjolskoj, Hrvatskoj, Malti, Poljskoj i Francuskoj u zadnjem desetljeću, dakle od 2014. do 2023. Od toga je 1015 NN grobova. Više od polovice neidentificiranih grobova je, očekivano, u Grčkoj, 551, u Italiji 248 i u Španjolskoj 109. U Hrvatskoj smo utvrdili 59 grobova migranata, koji su ukopani posljednjeg desetljeća, od čega ih 45 nije identificirano.
Podaci su temeljeni na različitim bazama podataka koje u pojedinačnim zemljama prikupljaju međunarodne organizacije, nevladine udruge, znanstvenici i istraživači, kao i od lokalnih vlasti te terenskim radom.
Tim novinara je posjetio 24 groblja u Grčkoj, Italiji, Španjolskoj, Hrvatskoj, Poljskoj i Litvi, gdje je ukupno 555 grobova neidentificiranih migranata od 2014 do 2023.
To su oni čija su tijela pronađena i pokopana. Međunarodni odbor Crvenog križa (ICRC) procjenjuje da se 87% onih koji nestanu na europskim južnim granicama nikada ne pronađe. Za kopnene migrantske rute nema procjena.
Grobnica Sava
Prosinac 2022. kada su umrla trojica mladih Afganistanaca je bio kišniji nego inače i Sava je nabujala. No ionako je velika i brza. Na tom je području samo tri dana ranije nestalo petero turskih državljana nakon što im se na Savi prevrnuo čamac. Među njima su bili dvogodišnja djevojčica, dvanaestogodišnji dječak i njihovi roditelji. Brat nestalog oca je došao iz Njemačke u Hrvatsku kako bi saznao što se dogodilo s obitelji. Iz dokumentacije, kojoj smo u posjedu, vidljivo je da je uz pomoć turkologinje Nine Rajković pokušavao od više policijskih postaja doći do informacija u vezi nestalih. Nije ih dobio ni mjesecima kasnije. Htjeli su prijaviti nestanak, no u policiji im je rečeno da prijavu nema smisla pisati ako osobe nisu prethodno registrirane na području Hrvatske ili Bosne i Hercegovine.
Na niz smo sličnih primjera naišli baveći se ovom temom. Mladić je došao u Hrvatsku i prijavio policiji i u Hrvatskoj i u Sloveniji da mu se brat utopio u rijeci Kupi. No nestanak brata nije evidentiran u hrvatskoj nacionalnoj bazi nestalih osoba koja je javno dostupna.
Policija ga nije kontaktirala nakon što je u narednim danima u Kupi nađeno više neidentificiranih tijela. Afganistanac je šest mjeseci čekao da se tijelo njegovog brata, koji se utopio kada su zajedno pokušali prijeći Savu također u prosincu 2022., prebaci iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu da ga može pokopati. Iako je potvrdio da se radi o njegovom bratu, proces identifikacije je bio spor i kompliciran.
Pravo na informaciju
Puno je pitanja i malo jasnih odgovora na temu nestalih i umrlih migranata na tzv. Balkanskoj ruti, koje je Hrvatska dio. Ne postoje jasni protokoli i procedure oko toga kome i kako se prijavljuje nestanak. Ne zna se traži li se nestale migrante aktivno kao što se ljeti traže turisti kada nestanu. Nije jasno koliko je informacija i kojih potrebno za identifikaciju.
Potrage za nestalim i pokušaji identifikacije umrlih migranata u Hrvatskoj, kao i susjednoj Bosni i Hercegovini, najčešće počivaju na trudu volontera i aktivista, koji tragaju za informacijama u kaotičnoj administraciji jer je obiteljima koje ne poznaju jezik taj zadatak praktički nesavladiv.
Povjerenica Vijeća Europe za ljudska prava Dunja Mijatović je u razgovoru s našim timom naglasila da je iznimno važno uspostaviti centraliziranu europsku bazu podataka o nestalim i umrlim migrantima. „Obitelji imaju pravo znati istinu o tome što se dogodilo njihovim najbližima“, kaže Mijatović.
Koliko je poginulih na Balkanskoj ruti u pokušaju da dođu do EU, teško je utvrditi. Najsveobuhvatniji podaci za zemlje bivše Jugoslavije su oni koje godinama prikupljaju istraživači i aktivisti u „4D bazi”, i broje 346 stradalih od 2014. do prosinca 2023. u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Sloveniji, Sjevernoj Makedoniji i na Kosovu. No brojka je zasigurno bitno veća.
Niti jedno službeno tijelo u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji ne vodi evidenciju o pokopanim migrantima na tom teritoriju. No za Hrvatsku smo uspjeli doći do podataka, zahvaljujući upitima poslanima na preko 500 adresa gradova, općina i komunalnih poduzeća koja upravljaju grobljima. Prema dobivenim podacima, u Hrvatskoj se na 32 groblja nalazi 59 grobova migranata, koji su ukopani posljednjeg desetljeća, dakle od 2014. do danas. Od toga ih 45 nije identificirano. Tražili smo od MUP-a razgovor sa stručnjacima koji rade na identifikaciji migranata, ali nam nije udovoljeno.
Teret neizvjesnosti
Među NN grobovima u Hrvatskoj je mrtvorođena beba iz Sirije pokopana 2015. u Slavonskom Brodu. Petogodišnja djevojčica koja se utopila u Dunavu i pokopana je 2021. u Dalju. Prošlo ljeto je mladić na brdovitom predjelu na dubrovačkom području umro od iscrpljenosti. Neke je udario vlak. Mnogi su umrli od pothlađenosti. Neki umru jer im nije na vrijeme pružena pomoć. Neki ne vjeruju da im išta više može pomoći pa se ubiju.
Iza svakog tog NN groba ostaju bližnji koji se nose s teretom neznanja što se dogodilo. U psihologiji se to zove nerazriješeni gubitak, što znači da toliko dugo koliko bližnji nemaju potvrdu da su njihovi voljeni mrtvi i ne znaju gdje su im tijela, ne mogu žalovati za njima. Američka psihologinja dr. Pauline Boss autorica je termina i teorije o nerazriješenom gubitku”. „Znati gdje je grob bližnje osobe je jako važno jer pomaže da se oprostite”, rekla je dr. Boss u razgovoru za naš tim.
Mnoge obitelj i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini dobro poznaju nerazriješeni gubitak. Poslije ratova u devedesetima je ostalo na tisuće nestalih. Obje zemlje imaju posebne zakone o nestalima u tim ratovima i dobro razrađene mehanizme potrage, identifikacije, pohranjivanja podataka i međusobne suradnje. No to se ne primjenjuje na migrante koji se gube i pogibaju među tisućama koji se kreću Balkanskom rutom.
Samo u prvih deset mjeseci 2023. hrvatska je policija evidentirala 62 452 postupanja vezanih uz nezakonite prelaske granice.
I Ured pučke pravobraniteljice u Hrvatskoj i povjerenica Vijeća Europe za ljudska prava Dunja Mijatović upozoravaju na isto: granične i migracijske politike utječu na povećanje rizika od nestajanja migranata. I da je potrebno da se u EU uspostave legalni i sigurni putevi migracija.
Hrvatska kao EU graničar
No EU očekuje od Hrvatske da štiti njezinu vanjsku granicu. I Hrvatska to zdušno radi. Takvu praksu ministar Davor Božinović naziva „obeshrabrivanjem“ migranata da uđu u Hrvatsku.
Rezultat takve prakse je, primjerice, smrt Madine Hussiny. Šestogodišnju afganistansku djevojčicu je ubio vlak nakon što ju je s obitelji hrvatska policija „obeshrabrila“ i usred noći 2017. prisilno vratila nazad u Srbiju uz uputu da prate tračnice. Europski sud za ljudska prava u studenom 2021. godine je presudio da je Hrvatska odgovorna za Madininu smrt.
Prema podacima koje prikuplja Dansko vijeće za izbjeglice, u dvije godine od početka 2020. do kraja 2022. najmanje je 30.000 ljudi prisilno vraćeno iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu.
Učiniti grobove vidljivima
Među njima je bio i Afganistanac Arat Semiullah. U studenom 2022. je namjeravao prijeći rijeku Savu i ući iz Bosne u Hrvatsku. Imao je 20 godina. Utopio se. Njegova obitelj u Afganistanu nije znala što mu se dogodilo. Dan ranije je poslao mami fotografiju na kojoj je svježe ošišan za ulazak u Europsku uniju. I onda se prestao javljati. Majka je molila nećaka Paymana Sediqija, koji živi u Njemačkoj, da ga pokuša pronaći.
Payman je stupio u kontakt s aktivistom Nihadom Suljićem koji u Bosni i Hercegovini pomaže obiteljima da doznaju što je s njihovim bližnjima. Tjednima su pokušavali doći do informacije. Payman je otputovao u Bosnu i uspio pronaći tijelo rođaka zahvaljujući susretljivosti policajke koja mu je pokazala forenzičke fotografije. Uz pomoć muslimanske zajednice, a na želju obitelji, uspjeli su tijelo prebaciti s pravoslavnog na muslimansko groblje u Kamičanima. Htjeli su ga pokopati u Afganistanu, ali im je bilo previše skupo i birokratski komplicirano.
U rujnu 2023. susreli smo se s Nihadom i Paymanom kada je Aratu postavljen velik kameni nadgrobni spomenik. Na njemu piše: „U pokušaju dolaska do Europe utopio se u rijeci Savi.“ Payman kaže da je Aratova obitelj u velikoj boli, ali da makar znaju gdje im je sin i da je pokopan po religijskim običajima. Paymanu je važno da na grobu piše da je Arat stradao kao migrant. „Svakodnevno u Europi umiru ljudi koji bježe iz zemalja u kojima im nema života. U Europi se sahranjuju njihovi snovi”, kaže Payman.
Payman zna o kakvim snovima govori. I sam je ilegalno došao u Njemačku sa 16 godina. Nihad se zalaže da se i drugi grobovi migranata u Bosni i Hercegovini trajno obilježe. „Želja mi je da i za 100 godina ovi grobovi budu spomenici srama EU. Jer, nije ove ljude ubila rijeka, nego granični režim EU“, kaže Nihad.
Istraživački tim: Danai Maragoudaki i Daphne Tolis (Grčka), Eoghan Gilmartin i Leah Pattem (Španjolska), Barbara Matejčić (Hrvatska i Bosna i Hercegovina), Gabriele Cruciata (Italija), Gabriela Ramírez (Poljska i Litva), Tina Xu (vizuali) Süddeutsche Zeitung: Kristiana Ludwig i Ben Heubl Guardian: Manisha Ganguly, Ashifa Kassam, Felicity Lawrence, Lorenzo Tondo
Istraživanje je provedeno uz potporu programa Journalismfund i Investigative Journalism for Europe
(Deutsche Welle)
