46-godišnji Senad Halilović iz Travnika najoptimističniji je čovjek, kažu njegovi brojni prijatelji i poznanici. Umjesto pesimizma zbog prepreka koje se od djetinjstva pojavljuju pred njim, on uporno pronalazi način da ih savlada i sam kreira vlastiti život. Zbog juvenilnog reumatoidnog artritisa stopostotni invalid, svima nama može i treba biti inspiracija.
Kada je nakon pet neuspješnih trudnoća u porodici Halilović on 1977. godine stigao na svijet, radost je bila neopisiva, priča njegova kuma Ajša Halilović, koja je dječaku koji je donio nadu dala ime Senad. Nažalost, četiri mjeseca poslije, umire mu majka.
„Nakon toga se njegov otac oženio i tu krasnu je Senad zvao mamom. Ona je brinula o Senadu kao da je njegova rođena majka“.
A onda u trećoj godini života stiže Senadova bolest. Odrastajući, on postaje svjestan činjenice da se razlikuje od svojih vršnjaka, ali ne pristaje na pesimizam i povlačenje. Uz stalno učenje, šansu da spriječi potpunu ovisnost o drugom i invalidskim kolicima vidio je u ugradnji proteza u kukove i koljena. I uz pomoć prijatelja sakupio je novac za četiri operacije u Austriji, što mu je olakšalo kretanje i rad, koji je njemu puno više od materijalnog.
„Taj jedan normalan život – to mi znači da bih ja iole ostao normalan i imao kakav-takav normalan život sa svojim prijateljima, sam sa sobom. Ta čitava socijalna sfera bez mog posla je nezamisliva“, govori za FTV Senad, inače web dizajner.
U prostoru u kojem radi okuplja brojne prijatelje i počesto kaže da ima bolji društveni život od mnogih koji su fizički zdravi. I opet, ne pristajući na stereotipe o ljudima poput njega, fizičkom aktivnošću nastoji poboljšati zdravlje. Njegov optimizam magnet je za prijatelje, rodbinu i komšije, koji mu ne mogu pomoć, nego su mu podrška, među kojima izdvaja Debu, Faruka i Kibu.
„Seno meni nije djever, on je meni najbolji prijatelj“, kaže snaha Arnela Halilović.
Senad još dodaje kako se često šali da mu je Kibo na 911 – kad je kakav belaj u kući, kaže, on je za sekundu tu. I dok nam priča o svakodnevnim suočavanjima sa ljudima drugačijim od sebe, sa čijim se sažaljivim pogledima uspješno bori, ne skriva radost zbog života na svijetu u kojem je svojim dolaskom donio nadu. Koja ga vodi naprijed.
„Ne izbore se ljudi za sebe, nemaju sreće, nemaju možda volje i snage. Ja sam zahvalan kaže do nebesa što sam uspio da se osamostalim – moj život zavisi samo od mene“.
Jedna je želja, kaže, ostala neostvarena, a to je da položi vozački ispit. Poznavajući ga, njegovi prijatelji ne sumnjaju da će ga već narednog ljeta vidjeti za volanom atomobila.
