Četiri decenije su prošle od izlaska albuma “Das ist Walter”, Zabranjeno pušenje i dalje svira. Veliki koncert 24. maja biće u dvorani “Mirza Delibašić” u Skenderiji, a to je i povod – jer razloga ima uvijek – da naš Dragan Markovina ugosti frontmena Zabranjenog pušenja Davora Sučića, poznatijeg kao Sejo Sexon. Ni Markovina nije odolio da “U kontru” s gostom ubaci Neleta Karajlića: susreću li se i šta Sučić misli o ideji drugog Pušenja?
– Svašta se ranije dešavalo, lično meni nikad nisu bili simpatični njegovi politički izrazi, njegov odnos prema gradu i njegovo dodvoravanje novoj sredini, kaže Sula, uvjeren da za tim nije bilo potrebe:
“Niko ni za mene nije znao, pa sam opet došao i do benda i do posla i živim od toga, ali neko dodvoravanje lokalnoj sredini nisam baš shvatio kao ultimativno da bih preživio u Zagrebu, da sad moram biti neki veliki Hrvat. Ali i to su legitimne stvari, svaki čovjek ima pravo da voli, cijeni, poštuje, prosuđuje, da sudi. I s te strane nisam imao šta da kažem, meni lično – kažem opet – nije prijalo, zato što ta njegova priča jednostavno ne pije vodu, po meni je potpuno fake. Ta priča o odlasku u egzodus iz Sarajeva, te neke mojsijevske, biblijske slike, to jednostavno nije istina. Znamo kako se išlo iz Sarajeva, znamo i za političke odluke, ali to sve nije razlog, a još manje istina da se kaže kako Sarajlije ne žele u svom gradu Srbe, Hrvate ili nekog trećeg.
Međutim, uza sve nastojanje da se poštuju tuđa opredjeljenja, krađa ostaje krađa.
– Mi smo ostali zatečeni Neletovim poslovnim potezima. Nije u pitanju izvođenje, ali ne možeš prodavati tuđe pjesme. Ne mogu ja prodavati autorska prava na tvojim knjigama. I ako sam te pustio u moj stan da živiš i da spavaš u njemu, ne znači da ga možeš prodati, a nama se desilo upravo to. Mi smo vrlo benevolentno gledali na upotrebu materijala, radili su to i on i Kusturica, međutim, sve vrijeme u Beogradu je masa tih stvari prodavana kao njegovo. Mojih 16 pjesama se prodaje kao kompilacija! Problem sa Stefanom Milenkovićem nije što su oni to izveli, već što su to prodali televiziji Srbije kao svoje djelo, kaže Sučić.
– Moje naselje je bilo putokaz za film “Praznik u Sarajevu”. To su ljudi koji su pljačkali po Milanu, po Frankfurtu, valjali galerije, iznosili slike. To su bili kriminalci evropskog ranga, vrh u tom poslu, krem dela krem. Ali na Koševu nikada kiflu nisu ukrali. To su ljudi koji su na Koševu šamarali lopove koji po našim stanovima kradu bicikle iz podruma. Svoje komšije i djecu s kojima su odrasli su cijenili i respektirali. Zato na Koševu nije niko krao. Te se stvari ne rade i te su stvari nedopustive. To je kodeks Koševa. Nele je pao na kodeksu Koševa, objašnjava.
S Draganom Markovinom Sejo Sexon je pričao i o tome je li uopće mogao pomisliti te 1984. da će slaviti 40. godišnjicu aktivnog benda i to zajedno s dva velika simbola Sarajeva. Pričali su i o tradiciji sarajevske muzičke škole, o Indexima i Bijelom dugmetu, zbog čega je New primitives kasnio nekoliko godina u odnosu na Novi val, te kako su to u istom pokretu i skoro u isto vrijeme osvanuli bandovi tako različite poetike, kao Pušenje, Plavi orkestar i Crvena jabuka.
Pričali su, naravno, i o socijalnoj kritici u tekstovima i aferi “crk’o maršal”, te kako su to političke strukture u Sarajevu primile. Otvorili su i pitanje prvih višestranačkih izbora u Sarajevu: za koga je Sejo glasao? Razgovarali su i o postratnom Zabranjenom pušenju: Dragana je zanimalo kako je Seji raditi danas i je li to isključivo posao, ima li razlike u odnosu na organski bend raje sa sarajevske ulice.
Razgovarali su i tome kako Sejo s četrdesetogodišnjim odmakom gleda na naslijeđe socijalističkoj razdoblja u Sarajevu i Jugoslaviji, misli li se možda u penziji vratiti u Sarajevo, o Pelješcu njegove mame koja je postala Sarajka i o tome je li Pušenje zadesila ista sudbina kao i Štulića kojem je nakon svega opet najveći hit ostao prvi singl “Balkan”, kao što je njima ostala “Zenica blues”, o kontekstu nastanka pjesme “Yugo 45” te o vječnoj dilemi Željo ili Sarajevo.
