Da su spomenici mnogo više od pukog figuriranja govori i vijest da je ispred stadiona pod Bijelim Brijegom uklonjen antifašistički spomenik Florijana Mićkovića, podignut sredinom sedamdesetih, u čast 77 antifašista, koji su dali život za slobodu, a bili su igrači Fudbalskog kluba Velež. Nestao je preko noći i nezamijećeno gotovo i od koga u gradu od oko 120.000 stanovnika
Tri dana u gradu na Neretvi niko od zvaničnika nije se oglasio o ovome. Nisu date ni osnovne informacije o legalnosti cijelog čina. Šture i nezvanične informacije navode da je spomenik antifašistima uklonjen zbog, kako nam je rečeno, pravila UEFA-e pred utakmicu Zrinjskog sa Cristal Palasom, te da će na tom prostoru biti parkirana reportažna kola za prijenos utakmice.
Šutnja gradskih vlasti, pa i nevladinih organizacija i tzv. nezavisnih intelektualaca govori dovoljno, kao i činjenica da je već duže vrijeme izgled spomenika bio temeljito izmijenjen, i da osim fundamentalnog gabarita i figure, ničim više nije podsjećao na orginalni spomenik posvećen palim antifašistima, fudbalerima Veleža.
Jedan od rijetkih Mostaraca, ali i intelektualaca generalno, koji je želio prokomentarisati volšebno nestajanje spomenika antifašistima bio je historičar i publicista Dragan Markovina. Evo njegovog komentara:
Može se nekom činiti jaka usporedba, ali u Zagrebu je srušena sinagoga za vrijeme Pavelićeve vlasti i tadašnji gradonačnik Zagreba Ivan Werner je napisao da ruše sinagogu jer se ne uklapa u generalni urbanistički plan Zagreba.
Sad je iz Rimskog, vjerovatno preko pouzdanih novinara, i to nakon što je ovo sve došlo, došla je samo jedna rečenica da im smeta kolima da prolaze… Jednaka laž, cinizam, što je smetalo zadnjih 30 godina. Nema,spora da je to fašistički potez koji se pokušava pravdati benignim razlozima. Niti otvoreno žele reći. Vrlo hinjski – nema druge riječi nego te – prešutno se napravio taj potez na imovini koja nije njihova, čak i da to nije spomenik, bez ikakve odluke, znajući gdje bi to mogli završiti i kako, i to je zastrašujuće.
To se, možda, dogodilo prije, ali javnost je saznala na dan Međunarodnog sjećanja na žrtve Holokausta, dok u tom času na Jevrejskom groblju u Mostaru Amir Gross Kabiri, Dragan Čović i Mario Kordić uime navodnog pijeteta žrtvama Holokausta drže nekakvu vrstu sjećanja, a ruše spomenik 77 poginulih partizana i igrača Veleža, među kojima su i mostarski Jevreji – imenom i prezimom.
Zrinjski se ne oglašava, ni gradonačelnik već dva dana, a ovo se sve događa. To se sad pokušava iz krugova njima bliskih ljudi po društvenih mrežama – ‘pa što se nisu bunili prije 30 godina kada je prefarbano u šahovnicu, tad im nije smetalo, sad su se sjetili da se bune…’ Pa nisu se bunili jer tad su ljudi bili protjerivani u logore, grad je rušen, bio je rat. Nikome nije palo na pamet uopće da razmišlja o tome. Naravno da se tada nisu bunili. Sad se bunimo, 2026. godine. Valjda nije više 1993. da se mogu rušiti spomenici, da se može brisati memorija i slično.
