„Sve ono što me dovelo u Njemačku izgubilo se i u jednom trenutku sam pomislio: dosta je, ne želim da moja djeca, ako ih ikad budem imao, odrastaju u ovoj zemlji.“ Giannis N., koji nije želio otkriti svoje prezime, napustio je grčki otok Samos s 18 godina kako bi studirao građevinu u Njemačkoj. Privukla ga je reputacija Njemačke kao zemlje jednakih prilika i socijalne pravde.
Godine 2020., nakon 16 godina i stečene diplome magistra, odlučio se vratiti u domovinu.
Dotad je radio u njemačkom gradu Essenu kao voditelj projekata u privatnom sektoru, a zatim kao građevinski inženjer na gradnji mostova u javnom sektoru, prije nego što se okušao kao freelancer.
„Dao sam sve od sebe da u Njemačkoj izgradim život, ali stalno sam nailazio na prepreke“, kaže ovaj 39-godišnjak za DW.
Prisjeća se jednog upečatljivog primjera:
„Radio sam na jednom gradilištu, a klijent je na kraju odbio platiti završni račun od preko 100.000 eura. Kad sam ga pitao zašto, odgovorio mi je: Neću ti dopustiti da se obogatiš ovdje u Njemačkoj.“
Giannis kaže da je to bio jasan izraz netrpeljivosti prema njegovom stranom podrijetlu. Ključno za njegovu odluku o povratku bilo je osjećanje da nikada nije bio istinski prihvaćen.
Konačnu odluku donio je kad je shvatio da će, bez obzira koliko se integrirao, uvijek biti gledan kao „nekakav Grk”. „Na fakultetu si prvo lijenčina iz Grčke, a na poslu korumpirani Grk. Ponosan sam što sam Grk. No, mentalitet koji stoji iza takvih komentara za mene je postao toksičan“, kaže Giannis.
Četvrtina migranata razmišlja o napuštanju Njemačke
Iste prepreke s kojima se suočavao Giannis potvrđene su i u novoj studiji koju je objavio Institut za istraživanje tržišta rada (IAB). Anketa provedena među 50.000 migranata u dobi između 18 i 65 godina, koji su se doselili u Njemačku, pokazuje da jedan od četvero razmišlja o odlasku. U istraživanje nisu bili uključeni azilanti bez priznate boravišne dozvole.
Anketa, provedena od prosinca 2024. do travnja 2025., pokazuje da su visokoobrazovani, uspješni i dobro integrirani oni koji najčešće planiraju napustiti Njemačku, a to su bašljudi koje Njemačka najviše treba. Prema studiji, namjera odlaska rezultat je „kompleksne kombinacije osobnih i ekonomskih razloga, problema s integracijom u društvo i percipiranog društvenog prihvaćanja“. Ispitanici su dodatno navodili obiteljske razloge, političko nezadovoljstvo, visoke poreze i birokraciju.
Trenutačno više od četvrtine stanovništva Njemačke ima migrantsko podrijetlo. Od 2015. doselilo se oko 6,5 milijuna ljudi, uglavnom iz Sirije i Ukrajine.
Bez znanja jezika – živiš kao duh
Utku Sen, 33-godišnji stručnjak za kibernetičku sigurnost, također je napustio Njemačku nakon tri godine, vođen sličnim osjećajem isključenosti. Prvu godinu u Berlinu opisuje kao „medenim mjesecom”, ali kasnije je shvatio koliko život može biti težak za novopridošlice bez znanja njemačkog jezika.
„Kao Turčin, uvijek sam se osjećao kao građanin drugog reda. Pomislio sam da će mi trebati desetljeća da postanem dio njemačkog društva – a možda se to nikada ni ne dogodi“, kaže.
Nakon što je na YouTubeu objavio video na turskom jeziku o svakodnevnoj diskriminaciji u Njemačkoj, koji je pregledan gotovo pola milijuna puta, preselio se u London. U videu je život u Njemačkoj usporedio s likom Brucea Willisa iz filma Šesto čulo:
„Tamo negdje postoji život, ali ti mu ne pripadaš. Kružiš oko njega kao duh. Drugi ljudi nisu ni svjesni da postojiš i ne možeš se povezati s njima.“
Sen kaže da mu je život u Londonu znatno lakši jer može komunicirati na engleskom jeziku.
„Za razliku od Njemačke, Britanci su uglavnom otvoreniji i prihvaćaju strance i različite kulture. Ovdje nisam doživio nikakvu diskriminaciju. To mi je dalo osjećaj pripadnosti društvu i povećalo ljubav prema njemu“, rekao je.
Tečno znanje jezika ne pomaže uvijek
Prema riječima Kaline Velikove iz Bugarske, čak ni tečno znanje jezika ne uklanja nužno prepreke s kojima se stranci suočavaju u Njemačkoj. Velikova (35) provela je devet godina u Bonnu, gdje je studirala i radila kao socijalna radnica. Kaže da se prvi put osjećala isključenom već za vrijeme studija – iako je govorila savršeni njemački.
„Nikada neću zaboraviti koliko je trebalo ljudima da me prihvate, čak i samo kao kolegicu. Jednog dana bismo razgovarali, a sljedećeg se ponašali kao da me ne poznaju. To se jednostavno ne događa tamo odakle ja dolazim“, kaže Velikova.
S vremenom je stalan osjećaj društvene distance počeo utjecati na nju.
„Počela sam se zatvarati. Imala sam osjećaj kao da razvijam alergiju na Njemačku – a to nisam željela.“
Godine 2021. napustila je Bonn i vratila se u Sofiju, gdje sada radi kao voditeljica projekata.
„Naravno, i ovdje ima svakodnevnih izazova”, rekla je.
„Ali u cjelini, kvaliteta mog života se poboljšala, iako zarađujem manje i radim više.“
Njemačko balansiranje na žici
Za ekonomista Christiana Dustmanna, direktora Rockwool fondacije u Berlinu, jezik je i dalje ključni faktor integracije. Naglašava da je učenje njemačkog jezika ključno – ne samo za tržište rada i poslodavce, već i za same migrante. Istodobno, Dustmann smatra da osjećaj neprijateljskog okruženja nije specifičan samo za Njemačku:
„Kad biste isto istraživanje proveli u Velikoj Britaniji, rezultati vjerojatno ne bi bili mnogo drugačiji“, rekao je.
Dodaje i da porast broja migranata povećava zabrinutost među domicilnim stanovništvom, što može dovesti do kulture koju neki migranti doživljavaju kao neprijateljsku. Studija zaklade Bertelsmann iz 2024. pokazuje da zabrinutost javnosti u vezi migracija u Njemačkoj raste. To se poklapa s rastom podrške krajnje desnoj stranci Alternativa za Njemačku (AfD), koja je na izborima u veljači 2025. postala druga najjača stranka u zemlji.
Mnogi su u Njemačkoj sve više zabrinuti zbog mogućih negativnih posljedica migracije: povećanih troškova i pritiska na socijalne sustave, manjka stanova u gradovima te izazova u obrazovanju. Prema Dustmannu, „politika mora balansirati kao na žici – između toga da ne optereti previše domaće stanovništvo, čime bi dala prostor desničarskim populistima, i toga da ostane otvorena prema pridošlicama, koji su važan dio ekonomije i društva.“
Potrebna je i kulturna promjena
Dok politika pokušava uspostaviti ravnotežu između društvene kohezije i otvorenosti, Anastasios Penolidis smatra da je za pravu promjenu potrebna i kulturna transformacija. Kao voditelj izbjegličkog kampa, koji se u Njemačku doselio prije sedam godina, vjeruje da je obrazovanje šire javnosti ključno za rješavanje problema s kojima se migranti suočavaju.
Prema njegovu mišljenju, nužno je „više političkog i socijalnog obrazovanja, nove institucije za borbu protiv rasizma i niži porezi za one s niskim primanjima.“ Penolidis dodaje da jedva spaja kraj s krajem, iako i on i njegova partnerica rade puno radno vrijeme. Kritizirao je visoke porezne stope za neoženjene osobe bez djece, nazivajući ih nepravednima i demotivirajućima.
Trenutačno, kaže, ozbiljno razmatra povratak u Grčku, a kao glavne razloge navodi poreznu politiku i strukturalni rasizam. Ipak, Penolidis nije bez nade. Ako dođe do značajnih promjena, volio bi ostati u Njemačkoj i osnovati obitelj. Za njega ta budućnost ovisi ne samo o boljoj politici, već i o dubljoj promjeni u načinu na koji njemačko društvo vidi i podržava one koji odluče nazvati Njemačku svojim domom.
(Deutsche Welle)