Dok lista lijekova nije revidirana od 2019, dugovi prema Fondu solidarnosti rastu. Zbog kašnjenja, kršenja zakona i praznih obećanja, onkološki pacijenti spas sve češće traže van Bosne i Hercegovine, prodajući imovinu da bi kupili šansu za život.
“Pacijentice su ostavljene na cjedilu, neke prodaju kuće, stanove da bi se mogle liječiti. Dosta je onih koji nemaju šta ni prodati, osim vjere u sudbinu”, kaže Enida Glušac, predsjednica Udruženja oboljelih od malignih bolesti “Renesansa”.
A kada više nemaju šta prodati, mnogi spas traže u humanitarnim organizacijama. Tako građani postaju finansijeri preživljavanja, a pacijenti prepušteni humanosti drugih.
“Oko 300 zahtjeva dobijemo na mjesečnom nivou, većina tih zahtjeva je od onkoloških pacijenata”, ističe Maja Arslanagić Hrbat, glasnogovornica Udruženja “Pomozi.ba”.
Revizori godinama ponavljaju iste preporuke. Upozoravaju da Fond solidarnosti ne dobija sredstva koja mu zakonski pripadaju.
“Odobravanjem sredstava iz tekuće rezerve Vlade FBiH povećana su odobrena sredstva za 1.211.347 KM i izvršene preraspodjele, tako da su operativna sredstva izdvojena za Fond solidarnosti u iznosu od 59.478.014 KM, što je i dalje ispod traženog iznosa od 77.800.000 KM”, naveli su iz Ureda za reviziju FBiH.
Dug prema Fondu solidarnosti narastao je tokom godina na 1,5 milijardi maraka – cifra koja bi trebala alarmirati, no u hodnicima vlasti samo je beznačajan statistički podatak. Budžet se i dalje priprema u tajnosti, bez javne rasprave, po hitnoj proceduri.
“To nije u skladu sa zakonom. Zbog toga ne iznenađuje da se krši član 82. zakona o zdravstvenom osiguranju i da se ne ispunjavaju opravdani zahtjevi onkoloških pacijenata”, kaže Admir Čavalić, zastupnik SBiH u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH.
“Federalno ministarstvo zdravstva je nadležno za rad i finansiranje Fonda solidarnosti”, poručuju iz Ministarstva finansija FBiH.
Nakon gomile neodgovorenih pitanja i mjeseci šutnje, prije nešto više od godinu dana resorni ministar je konačno progovorio. Obećao je borbu za pacijente, a krivicu za kašnjenja i propuste adresirao drugima.
“Dovde mi je došlo nemoći, nemam prostora tamo. Ali ću se boriti, sad sam zasjeko – ili će biti tako ili neće biti. Ali ću se boriti za pacijente. Živim sa tim pacijentima i borit ću se za njih. Ne moram biti ministar, ali neću biti šugo koji neće ništa moći napraviti”, poručivao je u aprilu prošle godine Nediljko Rimac, ministar zdravstva FBiH (HDZ 1990).
Godina prošla i od tada od ministra ni riječi. Upiti ostaju bez odgovora, a rješenja ni na vidiku. No u lancu odgovornosti više je karika.
“Kad je u pitanju nadležnost pravosudnih institucija, do formiranja Posebnog odjela za borbu protiv korupcije i međukantonalnog kriminaliteta, nadležno je bilo Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo. Revizori su utvrđivali nepravilnosti, odnosno, ukazivali na nedostatke, kad je u pitanju o bezbjeđenje finansijskih sredstava za Fond solidarnosti. Dakle, i federalna institucija revizije mogla je podnijeti prijavu po službenoj dužnosti”, objašnjava advokat Elmir Jahić.
Iz POSKOK-a su kratko odgovorili da su otvoreni za sve prijave ako postoji sumnja na kršenje zakona, dok Tužilaštvo Kantona Sarajevo tvrdi da nije nadležno. U tom međuprostoru pacijenti su prepušteni sebi i borbi sa sistemom.
“Vrlo je teško bolesne ljude kojima život visi o koncu izvesti na ulice. I protesti su krajnja tačka na koju ćemo ići. Naravno da ćemo prvo sačekati dogovor i iskreno se nadam i vjerujem u Federalno ministarstvo zdravstva”, ističe Glušac.
Mnogi obećanu pomoć ne dočekaju jer dok vlasti prebacuju odgovornost i obećanja ostaju samo riječi, pacijenti ostaju na prvoj liniji borbe. Svaki dan za njih je dvostruki front – protiv bolesti i protiv sistema koji je zakazao. Svaka odluka koja ne stigne, svaki lijek koji kasni, svaki birokratski zid postaje prepreka koja testira njihovu izdržljivost, ali i ljudskost unutar sistema.