Nekada je jedini put do malog grada Whittiera na jugozapadu Aljaske bio brodom ili vozom, kada su vremenski uslovi to dopuštali. Međutim, nakon što je željeznički tunel iz Drugog svjetskog rata rekonstruisan, stanovnici i posjetioci ovog neobičnog mjesta na sjeveru mogli su doći i automobilom.
Posjetiocima klaustrofobična, a stanovnicima oslobađajuća vožnja tunelom znatno je olakšala život u Whittieru. Oni koji žele putovati tim putem moraju pažljivo isplanirati vrijeme, jer se smjer saobraćaja naizmjenično mijenja svakih sat vremena, a oni koji požele da se vrate u grad nakon 22:30 neće imati sreće. Ljudi koji spavaju u automobilima nedaleko od tunela, jer su propustili posljednji prolaz, uobičajen su prizor.
Zarobljenici Whittiera
Kada je izbila pandemija, stanovnici su se našli u još većoj izolaciji, jer su u grad smjeli ući samo njegovi stanovnici, njihovi najbliži te zaposlenici kompanija koje tamo posluju. Ovaj neobični grad od ostatka svijeta odvajaju i nemilosrdne padavine. Godišnji prosjek snijega koji padne iznosi čak 6,7 metara. No kada snijeg padne, stanari ne moraju napuštati zgradu u kojoj žive. Zbog svega toga ne čudi što mnogi stanovnici nose majice s natpisom “zarobljenik Whittiera”.
Betonski mastodont iz doba Hladnog rata dom je stanovima, bolnici, gradskoj upravi i školi. Begich Towers Incorporated, zgrada sa 14 spratova i 196 stanova, u ovim krajevima poznata jednostavno kao BTI, u snježnom pejzažu Whittiera djeluje poput fatamorgane. Izgrađena da izdrži granatiranje, BTI svake godine trpi šest mjeseci kiše, nakon čega slijedi šest mjeseci snijega i vjetra koji dostiže brzinu od 130 kilometara na sat. U poređenju s hrvatskom burom to možda ne zvuči strašno, ali uz niske vanjske temperature osjećaj je izuzetno neugodan.
Špica u liftu
Iznutra BTI izgleda kao bilo koji veliki stambeni kompleks u velikom gradu. Međutim, izađete li van u šetnju, nećete pronaći mnogo mjesta na koja možete otići. Putovanje na posao u vrijeme špice u Whittieru znači zaustavljanje liftom na svakom spratu. Ipak, čak i kada je hladno, zaposleni mogu na posao doći u sandalama. Prije odlaska na radno mjesto roditelji se spuštaju u podrum kako bi kroz prolaz nalik bunkeru odveli djecu u školu. U kompleksu se nalaze i prodavnice, restorani, pošta, biblioteka, pa čak i crkva.
Priča se da neki ljudi sedmicama, mjesecima, a možda čak i godinama nisu izašli izvan BTI-ja. Stanovnici zgrade, odnosno grada, ponašaju se poput jedne velike, jednako disfunkcionalne porodice u kojoj svi znaju gotovo sve jedni o drugima. Neki su u ovaj izolirani kraj došli iz dalekih krajeva kako bi započeli novi život i zaradili. Ako nisu željeli da ih neko pronađe, u BTI-ju su se lako mogli sakriti od ostatka svijeta.
“Bila sam prestravljena kada sam prvi put izašla iz tunela. Grad mi je izgledao kao iz horor-filma”, rekla je Brenda Tolman za CNN o Whittieru, koji se naziva i “gradom pod jednim krovom”, a u kojem živi oko 200 ljudi.
Koliko god to izvana djelovalo neobično, stanovnici Whittiera pomirili su se s činjenicom da priroda oblikuje njihov život. A za sreću u ovom neobičnom gradu izuzetno je važno da ljudi budu dobri sami sa sobom, jer im u suprotnom život može postati veoma tjeskoban.
