Većina djece u Bosni i Hercegovini danas pohađa privatne predškolske ustanove jer u javnim vrtićima nema dovoljno mjesta. Iako obavljaju istu djelatnost, privatni vrtići u Zenici ne ostvaruju pravo na subvencije, za razliku od javnih ustanova. Istovremeno, u pojedinim gradovima javni vrtići uopće ne postoje, što dodatno otežava položaj roditelja.
Za mjesečni boravak djece u privatnim predškolskim ustanovama roditelji u Zenici izdvajaju i više od 300 maraka po djetetu. Razlog visoke cijene leži u činjenici da privatni vrtići nemaju nikakvu institucionalnu podršku, pa roditelji snose puni trošak boravka. Roditelj i suvlasnik privatne predškolske ustanove u Zenici Aldin Alić upozorava da bi cijene uskoro mogle dodatno rasti. Kako kaže, najavljena poskupljenja i povećanje minimalne plaće imat će lančani efekat na sve troškove poslovanja, što bi moglo dovesti do nezadovoljstva roditelja jer će cijene boravka postati još više.
Vlasnici privatnih vrtića navode da mjesečni troškovi rada prelaze 20 hiljada maraka, a u to ulaze plate zaposlenih, prehrana djece i administrativni izdaci. Direktorica jedne privatne predškolske ustanove u Zenici Delila Ramić ističe da je situacija izuzetno nezahvalna, posebno za roditelje, jer se svako povećanje troškova i inflacija direktno odražavaju na visinu mjesečne naknade.
Grad Zenica trenutno subvencionira isključivo javne predškolske ustanove, i to u obimu propisanom zakonom, dok su privatni vrtići izostavljeni iz sistema podrške, iako obavljaju istu djelatnost. U pojedinim sredinama, poput Tešnja, Doboj Juga i Žepča, javni vrtići uopće ne postoje, pa su roditelji u potpunosti upućeni na privatne ustanove.
Za razliku od Zenice, primjer dobre prakse postoji u općini Maglaj, gdje su iz budžeta osigurana sredstva za subvencioniranje privatnih vrtića u iznosu od 30 posto ukupne cijene boravka, bez obzira na materijalni status roditelja. Načelnik Općine Maglaj Maid Suljaković navodi da su rezultati takve odluke vidljivi već nakon godinu dana, jer je broj djece u vrtićima porastao za oko 25 posto, što je otvorilo i potrebu za osnivanjem novih predškolskih ustanova.
Iako je nadležnost za ovu oblast prvenstveno na lokalnim zajednicama, određeni oblici podrške postoje i na kantonalnom nivou, poput finansiranja obaveznog predškolskog odgoja u trajanju od tri mjeseca, u kojem mogu učestvovati i privatni vrtići. Ipak, kako ističu sagovornici, ključna odgovornost za subvencioniranje ostaje na lokalnim vlastima, dok kantoni mogu pružiti samo dodatnu podršku.
Ukoliko se postojeći trendovi nastave, boravak djece u vrtićima mogao bi postati luksuz za sve veći broj porodica. Bez sistemske podrške institucija, teret predškolskog odgoja ostat će isključivo na roditeljima, dok će privatne predškolske ustanove biti primorane na nova poskupljenja kako bi mogle opstati.
