Tužilaštvo Bosne i Hercegovine u 2025. godini podiglo je sedam optužnica u predmetima ratnih zločina. Jedna optužnica za genocid podignuta je tri dana prije kraja godine. Vijeće ministara BiH još jednom je produžilo rok za rješavanje predmeta ratnih zločina. Prva Strategija za rad na ratnim zločinima usvojena je prije 17 godina, s nadom da će većina predmeta biti završena u roku od 15 godina. Međutim, mnogi predmeti još čekaju u ladicama Suda i Tužilaštva, dok se porodice žrtava i dalje bore za pravdu.
Tri decenije od kraja rata sjećanja su i dalje jasna. Senida je jedna od hiljada žrtava nastradalih u opkoljenom Sarajevu.
“Stradala ratne, najteže ‘93. godine na Drveniji, 30. januara. Ostala bez noge, visoka amputacija, desna”, kaže Senida Karović, predsjednica Unije civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo.
Podsjeća da za opsadu Sarajeva i snajpersko djelovanje nema optužnica u Bosni i Hercegovini. Mnogo je onih koji u BiH tragaju za posmrtnim ostacima ubijenih članova porodice, komšija, prijatelja. Tako, kažu, tragaju i za pravdom.
“Moj brat je 14. na 15. 6., kada je bilo povlačenje Srba iz Mostara, odnosno istjerivanje Srba iz grada Mostara, nestao kao vojnik”, navodi Aljonka Dželetović iz Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Nevesinje.
“U Grabovici, ubijeni su mi i otac i majka i rodbina. Šta reći o zločinu? Jedan težak zločin”, kaže Josip Drežnjak iz Udruge hrvatskih stradalnika “Grabovica 93“.
Mnogi zločini, podsjećaju ovi ljudi, tri decenije nakon rata su ostali nekažnjeni.
“Ako imate dokaze dokaze sa lica mjesta, ako imate video-kasetu, ako tom tužilaštvu date imena, a oni nisu u stanju da riješe taj problem 20 godina, ja ne znam šta mi da očekujemo kao porodice”, napominje Aljonka Dželetović.
“I one dokaze koje sam u tužilaštvo predao, ništa se ne ragira – pa kome onda više?”, pita Josip Drežnjak.
“Imamo toliko dokaza, imamo i ljude imenom i prezimenom, ali tužilaštvo neće da uradi ništa”, ističe Senida Karović.
U Udruženju žrtava i svjedoka genocida kažu da žrtve na ulicama godinama prepoznaju počinioce.
“Pogotovo iz perioda ‘92. godine ili iz ‘95., kada je u pitanju Srebrenica odnosno Žepa. Vide te ljude, susreću ih svakodnevno. Ti ljudi imaju dvojna državljanstva, ili Srbije ili Hrvatske, i postoji uvijek mogućnost da mogu pobjeći”, kaže predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida BiH Murat Tahirović.
Na taj problem ukazuju i u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Tvrde, 20 tužilaca radi na 86 predmeta ratnih zločina, u kojima je 245 nedostupnih osoba. Međutim, postoje i drugi problemi.
“Prije svega, riječ je o starosnoj strukturi i zdravstvenom stanju optuženih lica, kao i svjedoka koje su predložile stranke u postupku, zatim o ograničenim kapacitetima sudnica Suda Bosne i Hercegovine za vođenje postupaka sa deset ili više optuženih lica (s obzirom na to da samo dvije sudnice Suda BiH raspolažu takvim kapacitetima, a koje koriste sudije krivičnog i apelacionog odjeljenja), kao i o zdravstvenom stanju sudija”, navode iz Suda BiH.
U Balkanskoj istraživačkoj mreži ukazuju da je rok za rješavanje predmeta ratnih zločina treći put produžen u gotovo dvije decenije. Ističu, isključivo zbog nerada tužilaca.
“Jednostavno, način da se u ladicama drži ogroman broj predmeta, da se Tužilaštvo Bosne i Hercegovine zarobljava i da se žrtve maltretiraju u nekoj nadi, lažnoj, da će nekada doći na red procesuiranje tih zločina. Međutim, kontinuirano vidimo da do toga ne dolazi zbog nesposobnosti tužilaca, zbog lošeg menadžmenta i, nažalost, zbog politizacije predmeta ratnih zločina”, tvrdi Denis Džidić iz Balkanske istraživačke mreže BiH.
Tokom dvije decenije rada, državno Tužilaštvo podiglo je optužnice protiv 1200 osoba. Međutim, tek 30 posto tih optužnica, rezultiralo je osuđujućim pravomoćnim presudama.
