Jučer Mostar nije trčao zbog rezultata.
Nije trčao zbog medalja.
Nije trčao ni zbog forme.
Mostar je trčao zbog čovjeka.
Zbog Đeme.
Jutro je bilo tiho, onako mostarski – kao da i grad zna zašto su se ljudi okupili. Kišno. Na stazi ista lica, ista raja, isti koraci… ali jedan je nedostajao. Onaj koji je uvijek dolazio prvi. Onaj koji nije pitao ko će, nego je samo radio. Onaj koji je trčao i kad niko ne gleda.
Đemo nikada nije tražio pažnju.
Nije tražio priznanja.
Nije tražio ništa — osim da Mostar bude ljepši, čišći, življi.
Trčali su njegovi — trkači, prijatelji, obični ljudi.
Trčali su oni koji su s njim dijelili kilometre, ali i oni koji su dijelili njegovu tišinu, njegov osmijeh i njegovu dobrotu. Neko je trčao sa suzom, neko sa ponosom, a svi sa istom mišlju:
Đemo i dalje trči s nama.
Jer takvi ljudi ne odlaze.
Ne nestanu.
Ne zaborave se.
Oni ostanu u koracima drugih.
Na svakoj stazi koju je čistio.
Na svakoj dionici koju je pretrčao.
U svakom Mostarcu koji je naučio da se grad voli djelima, a ne riječima.
Đemo nije bio samo trkač.
Bio je mjera ljudskosti.
Bio je podsjetnik da jedan čovjek — tih, skroman i uporan — može ostaviti trag veći od mnogih glasnih.
Jučer je održan 2. Memorijal.
Ali ovo nije samo sjećanje.
Ovo je nastavak.
Jer ideja ne umire.
Dobrota ne prestaje.
Koraci se ne zaustavljaju.
Dok god neko očisti stazu bez da ga iko pita,
dok god neko potrči za grad, a ne za sebe,
dok god Mostar diše onako kako ga je Đemo volio —
on je tu.
I trči.
