Anton Cvitković iz Pologa kod Širokog Brijega, unatoč zarađenoj mirovini, svakodnevno brine o stadu koje broji oko 500 ovaca i 120 koza.
U razgovoru za Glas Hercegovine, uz prizore janjenja pred kamerama, Anton otkriva kako hercegovačka brda postaju pusta jer mladi radije biraju inozemstvo nego rad kod kuće — iako su, kako kaže, plaće za pastire i u Hercegovini znatno porasle.
Od drvorezbarenja do pašnjaka
Anton je radni vijek proveo radeći u tvrtkama i baveći se vrhunskom drvorezbarijom, no ljubav prema stočarstvu naslijedio je od oca koji je u bivšem sustavu držao stotine grla unatoč zabranama, hraneći brojnu obitelj. Danas pomaže gazdi u Pologu, čije je stado naraslo s početnih 200 na današnjih oko 500 grla. Posao zahtijeva cijelodnevnu posvećenost, ali Anton u 60-oj godini ne osjeća umor — kondiciju, kaže, održava čisti zrak i činjenica da je prije gotovo tri desetljeća prestao pušiti.
– Kad sam cigare bacio, ja sam ko‘ ptica, ističe Anton.
Plaća skočila, a pouzdana čovjeka nema
Najveći problem sektora ostaje kronični nedostatak radne snage, što je paradoks s obzirom na to da su uvjeti rada znatno bolji nego ranije. Hercegovačka brda ostaju pusta jer mladi biraju Njemačku i Austriju, dok lokalni gazde nude pune pansione i mjesečne iznose koji nadmašuju mnoge plaće u privatnom sektoru.
Anton ističe da se za ovoliko stado danas plaća najmanje 2.500 KM neto, uz osigurano spavanje i hranu — no čak ni za taj iznos nije lako pronaći pouzdana čovjeka koji razumije da posao traje 24 sata dnevno.
– Hercegovini fali čobana, ne možeš ga sad naći. Do prije deset-petnaest godina nešto je bilo, ali sad kako je pušteno vani, ode svatko vani. U Njemačkoj će čuvati ovo jer gore je dobro plaćen, a ovdje neće, iako ima i ovdje, dobro se plaća, govori Anton.
Anton naglašava da posao nije za svakoga jer se ne radi o stvarima, nego o živim bićima koja zahtijevaju stalnu pažnju. Pouzdan čovjek mora znati prepoznati bolesnu ovcu, pratiti janjenje i ne ostavljati stado bez nadzora, a upravo je to ono što najviše nedostaje na današnjem tržištu rada.
Izazovi na kršu
Iako vukovi i čaglji obilaze područje, Anton ističe da najveću štetu zapravo rade lovački psi i lutalice. Za uspješno vođenje stada neophodan je dobar pas čuvar, a Anton najviše vjeruje hrvatskoj vraćalici, domaćoj pasmini koja je, kaže, urođeno vezana za stado.
– Strane pasmine poput border kolija pokazale su se pregrubima na krševitom terenu, hvatajući ovce za noge i uzrokujući ozljede te pobačaje.
Vuna se baca, šišanje poskupilo
Dok se meso janjadi i jaradi prodaje bez problema zbog vrhunske domaće kvalitete, vuna ostaje potpuno neiskorišten resurs. Anton kaže da je u svijetu već koriste za termoizolacije, ali kod nas više nema ni starih koje bi je plele. Cijena šišanja u međuvremenu je skočila s četiri na sedam maraka, što je Antona natjeralo da uzme stvar u svoje ruke.
– Tu su malo pregonili, s time su baš pretjerali. Ja sam odmah čim sam je u ruke stavio, bez problema. Ko‘ i frizer što uči, to se još brže nauči, kaže Anton.
Janjenje pred kamerama
Tokom snimanja reportaže ekipa je prisustvovala porodu krupnog janjeta. Anton je objasnio da su moderne, križane pasmine zahtjevnije pri janjenju zbog veličine ovnova, ali da priroda na hercegovačkom kršu radi brzo, janje za pola sata stoji na nogama, a ključno je samo da odmah podoji prvo mlijeko.
– Zimi, kad nema zelene trave, stadu se uz sijeno daje i žito, otprilike čaša jogurta dnevno po ovci, kako bi mlijeko bilo dovoljno hranjivo za podmladak.
Pusta brda i isplativost
Unatoč svim izazovima, Anton ne dvoji oko smisla domaćeg uzgoja, posebno u vremenu kada se uvozi meso upitne kvalitete.
– Ovo ovdje što se tiče ovaca, to je isplativo. Ovo kakvo vrijeme dolazi, kako je, šta sve nam uvoze, kakvo meso… Ovo je dobro, a pusta nam brda, evo vidiš sve zaraste u šumu. Zato ovca i koza valjaju, ističe on.